MAGAZIN SAVEZA BANJALUČANA U ŠVEDSKOJ / MAGASIN UTGIVEN AV RIKSFÖRBUNDET BANJALUKA I SVERIGE Š E H E R BANJA LUKA

Transkript

1 MAGAZIN SAVEZA BANJALUČANA U ŠVEDSKOJ / MAGASIN UTGIVEN AV RIKSFÖRBUNDET BANJALUKA I SVERIGE Š E H E R ŠEHER - Broj 29 - JANUAR - FEBRUAR MOTALA - GODINA VI

2 Uvodnik Poštovani čitaoci, dragi prijatelji! MOŽEMO I MI POMOĆI Šeher Banja Luka, naš zajednički projekt, prvo banjalučko glasilo koje se priprema, evo već pet godina, izvan našeg grada, a čita širom ove planete, postaje sve prisutnije u mnogim domovima. Uspjeli smo izdati šest brojeva u prošloj godini, i to želimo i u ovoj, tekućoj, naravno, uz vašu pomoć. Mi u redakciji ćemo se potruditi, da Šeher zadrži kvalitet i dobije nove saradnike, kako bi bio i sadržajniji. Zabrinjavaju me, uostalom kao i sve vas, zadnja dešavanja u domovini, socijalni nemiri i opravdani protesti građana. Velika nezaposlenost, siromaštvo, otvorena i zatvorena korupcija, glad, prevareni radnici, neefikasna vlada, nekompetentni političari, bezperspektivnost, očajni položaj mladih, loša privatizacija, ogromne klasne i socijalne razlike, rezultirali su izlaskom na ulice ogorčenih građana. Došlo je i do nemilih događanja, sukoba sa policijom i organima vlasti, rušenja i paljenja državne imovine, što nije za opravdati, ali protesti su jedini način da se stvari pomjere sa mrtve tačke i smjene neodgovorni političari. Problem je, nažalost, da se ne nudi alternativa i da opravdane zahtjeve građana nema ko ispuniti. Sada su protesti utihli, vlada neka letargija, međutim to ne znači da nije bilo nekih usvojenih zahtjeva protestanata. Nekoliko političara je već dalo ostavke, a neka ključna pitanja će se sigurno pokrenuti na svim nivoima vlasti. Međutim, kod nas to ide sporo, ali mi se moramo nadati i da će naša domovina krenuti putem prosperiteta i boljeg života. I mi, koji živimo i radimo vani, možemo tu mnogo pomoći i uraditi. Većina nas živi u uređenim demokratskim zemljama, naučili smo mnogo o njima i naša iskustva govore da se loše stanje može mijenjati samo na jedan način. Glasanjem! Imamo šansu da na oktobarskim izborima u domovini možemo mnogo toga promijeniti na bolje. Do nas je. A šta se to važno događalo ovdje u Švedskoj, Norveškoj, Bosni i Banjaluci moći ćete pročitati u broju koji je pred vama. Naši vjerni saradnici su se zaista potrudili da i ovaj broj bude zanimljiv i sadržajan. Na kraju, da Vam svima čestitamo 1. mart, Dan nezavisnosti BiH, a našim damama 8. mart, Dan žena. Prigodnim buketom cvijeća i odabranim riječima prenesimo naše emocije i ljubav do srdaca naših majki, supruga, sestara i prijateljica, jer one to i više nego zaslužuju. Mirsad Filipović OSNOVAN/GRUNDAT Izdavač/Utgivare SAVEZ BANJALUČANA U ŠVEDSKOJ RIKSFÖRBUNDET BANJALUKA I SVERIGE ISSN Glavni i odgovorni urednik/ Chefredaktör och ansvarig utgivare Mirsad Filipović Urednik/Redaktor Goran Mulahusić Grafička obrada/grafisk arbete Art-studio EMMA Lektor/Korrekturläsare Ismet Bekrić Blagajnik-Ekonom/Kassör-Ekonom Zlatko Avdagić Redakcija/Redaktion Goran Mulahusić Enisa Bajrić Fatima Mahmutović Haris Grabovac Nedžad Talović Dopisnici/Korrespondenter Ismet Bekrić (Slovenija) Slavko Podgorelec (BiH) Mišo Vidović (BiH) Kemal Coco (BiH) Radmila Karlaš (BiH) Aida Bašić (Švedska) Rešad Salihović (BiH) Adresa redakcije/redaktionens adress Šeher Banjaluka, Luxorgatan 12, Motala Telefon: +46(0) Internet: E-post: mirsad.filipovic@hotmail.com List izlazi dvomjesečno Godišnja pretplata: 6 brojeva 150 SEK plus poštarina Pretplata i reklame +46(0) E-post: mirsad.filipovic@hotmail.com Rukopisi, crteži i fotografije se ne vraćaju Štampa/Tryck NIGD DNN Banja Luka Naslovna strana Goran Mulahusić, Slobodan izbor, digital art 2 Š E H E R

3 Sadržaj Reportaža: Iz dana u dan strah od protesta...4 Reportaža: Radujte se prijatelji što ste živi...6 Dan državnosti: Domovina ne stanuje daleko...7 Domovini za rođendan...8 Reportaža: Kolektiv za primjer...10 Kolumna: Protesti po tanjiru...12 Bilježimo: Moj dobri komšija iz Borika...14 Feljton: Poruke netolerancije i mržnje...16 U svijetu živi cijela jedna Banjaluka...18 Banjalučki spomenar: Razgovor s konobarom...22 Sjećanje: Banjalučke banke...24 Medaljoni u vremenu: Zapis o (ne)velikim banjalučanima...26 Proslava dana nezavisnosti BiH u Motali i Štokholmu...28 Nove knjige: Bosna u srcu-dug prema istini...30 Reportaža: Mala Bosna kraj Misisipija...32 Životna priča Rozine Kuk...34 Izbori: Moj glas, moja zemlja...36 Grad u kome su padale jabuke...37 Križaljka:...38 str.4 Iz dana u dan strah od protesta str.18 U svijetu živi cijela jedna Banjaluka str: 8 Domovini za rođendan str.32 Mala Bosna kraj Misisipija Š E H E R 3

4 IZ DANA U DAN STRAH OD PROTESTA Tekst i fotografije:m.vidović Još nismo spremni da istinskim problemima pogledamo u oči. Tekst i fotosi: Mišo VIDOVIĆ Započeti ovaj banjalučki raport time, da u gradu nema Incela, Čajaveca, da Jelšingrad, Tvornica obuće Bosna, Fruktona, ali i brojna druga preduzeća, žive samo u sjećanjima njihovih nekadašnjih radnika i zaposlenika, vjerovatno je svima, ili većini, poznato. Zna se i da je nekadašnje banjalučke privredne koletkive s lica zemlje obrisala privatizacija, koja je, na kraju, projektovala i ovakve situacije. Neću da ljudi vide ovu bruku......molim te, nemoj me snimati, neću da me neko vidi od poznanika i bivših radnih kolega kako uništavam i posljednje ostatke naše nekadašnje fabrike... Skloni tu kameru, neću da ljudi vide ovu sramotu i bruku, možemo mimo kamere popričati, nije problem, riječi su jednog od nekadašnjih radnika, u grupi bivših radnika Rudija Čajaveca, koje novinarska znatiželja pronađe u krugu bivšeg im preduzeća.... Nakupio sam ovdje u Čajavecu godina staža, ali jedva odoh u penziju jer se u firmi nakon privatizacije nije znalo ko pije, a ko plaća...ustvari, mi smo plaćali, pa jedva nekako odoh u penziju, a kolika je, bolje ne pitaj... Ne bih ovo sada radio što radim da je ta penzija pristojna, da razvaljujem ono što smo godinama gradili i stvarali, fabriku koja je hranila brojne ljude i porodice u gradu... Šta će biti ovdje?...priča se da su ove nove gazde, ili tajkuni kako ih vi novinari nazivate, ono malo mašina prebacili na drugu lokaciju, i tamo navodno nešto rade, a ovdje valjda hoće da prave nekakvu zgradu, poslovni objekat, šta li već... Izvini, dosta je priče, mora da se radi, ako nas vidi onaj gazdin posilni prepoloviće nam ionako male dnevnice... Poslušali smo našeg sagovornika. Novopočeni biznismeni ne vole kada im neko uznemirava radnike, a poznato je da su im i novinari ponekad trn u oku, jer, kako vole reći, njuškaju tamo gdje ne treba. Ako je Banja Luka nekada bila snažan privredni centar, sa skoro zaposlenih i razvijenom privrednom aktivnosti, od nekadašnje privredne aktivnosti naziru se rijetki subjekti koji se održavaju na površini. Tako je, naprimjer, nakon brojnih peripetija i problema Fabrika duvana dobila nove vlasnike iz Bugarske, a radnici, tokom januara, novi paket obećanja uz posredovanje predsjednice Saveza sindikata RS Ranke Mišić. Iako se prva entitetska sindikalka u ovom slučaju pokušala predstaviti kao zaštitnik radničkih prava, jasno je kao dan da je u proteklom periodu najviše energije potrošila na rješavanje problema onih koji primaju platu iz budžeta, i bilo kakav njen ozbiljniji angažman u borbi za radnička prava u realnom sektoru ne postoji. U sjenci protesta Pisanje ovog teksta počelo je u trenutku kada su u gradovima Federacije BiH buknuli protesti radnika i građana zbog loše, bolje 4 Š E H E R

5 Reportaža reći katastrofalne ekonomsko-socijalne i privredne situacije. Podršku obespravljenim radnicima iz Tuzle nije dao Savez sindikata RS, pa ni Ranka Mišić, a na poziv Helsinškog parlamenta građana Banje Luka i Udruženja građana Oštra nula, preko društvenih mreža, da iskažu solidarnost sa Tuzlacima, 7. februara odazvalo se između 200 i 300 građana. Ipak, u ovim organizacijama nisu zadovoljni ovakvim odzivom Banjalučana. -To ovdje ljude ne zanima, kao da se to dešava negdje u Africi, i još nismo spremni da, kao dio BiH, istinski pogledamo problemima u oči - riječi su Aleksandra Žolje, iz Helsinškog parlamenta građana Banje Luka, dan nakon što je održana protestna šetnja. Najviši entitetski zvaničnici nisu blagonaklono gledali na ovo simbolično okupljanje građana, navodeći da su nemire iz Federacije BiH pokušali prebaciti u RS i time je destablizovati. Uz horsku podršku, odanih mu nevladinih organizacija (Boračka organizacija i Udruženje logoraša RS), predsjednik RS Milorad Dodik ponavljao je kako je situacija u RS mirna i stabilna i predstavnici RS neće dopustiti da se nemiri iz Federacije BiH prenesu u RS.Istovjetno mišljenje imao je visoki funkcioner SNSD-a i član Predsjedništva BiH Nebojša Radmanović, ocijenivši da se radi o pokušaju rušenja ustavnog poretka BiH, a onda i RS. Radmanović je nastavio u istom stilu i na istom fonu:...nije cilj onih koji su osmislili nerede da se to završi u Federaciji. Sva dešavanja usmjerena su i na Republiku Srpsku. Želi se promijeniti Dejtonski mirovni sporazum. Hoće da ukinu određene policijske agencije. S druge strane, dolazi pritisak za veću centralizaciju sudova u BiH i onda je slika u potpunosti jasna, a posljednji nemiri u FBiH, potvrda su da RS treba da povrati nadležnosti iz obavještajno-bezbjednosnih poslova, jer su obavještajne službe zakazale. Poznato je da skoro svi političari u BiH i Sarajevu žele da promijene pojedine dijelove Ustava BiH. Sve Dodikove i Radmamovićeve riječi, kao i ostalih visokih entitetskih zvaničnika, prilježno su bilježili, prenosili, objavljivali njima odani mediji, pritom pakujući priču da onaj ili oni koji su u RS podržavali proteste u Federaciji BiH predstavljaju strane plaćenike i domaće izdajnike. Odgovornost političke elite -Ljudi osjete jednaku vrstu nepravde, ali prijetnja napadom iz Federacije vrlo je uspješan alat da se u trenu zaboravi na gladan stomak.u Republici Srpskoj je paljenje zgrada federalnih institucija ocijenjeno kao napad na RS, što je mantra koja, ma koliko bila nevjerovatna, uspijeva. Ljudi osjete jednaku vrstu nepravde, ali prijetnja napadom iz Federacije vrlo je uspješan alat da se u trenu zaboravi na gladan stomak, izjavio je Aleksandar Trifunović, urednik banjalučkog portala Buka i politički analitičar. Komentarišući zašto nije bilo veće javne podrške u RS, Trifunović je ocjenio kako se to pitanje tiče dugogodišnjeg odbijanja ogromne većine da se konfrontira sa jednom katastrofalnom politikom, koja je potpuno ekonomski uništila ovaj entitet, da se zvanična politika u RS godinama trudi da predstavi i sačuva sliku o RS kao o uspješnom ekonomskom modelu, ne samo u odnosu na Federaciju, već u odnosu na cijeli region. Srdjan Blagovčanin, direktor TI BiH, smatrao je da ono što se dešavalo u gradovima Federacije BiH bilo potpuno očekivano i bilo je o samo pitanje vremena kada će se desiti.razlozi za proteste, kazao je Blagovčanin, jesu u teškoj socijalno-ekonomskoj situaciji izazvanoj prije svega brutalnom korupcijom i odsustvom elementarne odgovornosti političke elite u BiH. -Jasno da je vlast u RS u strahu od protesta.vidi se to i po prvim reakcijama vlasti u RS, koje vrijeđaju inteligenciju onih kojima su upućene govoreći o nekakvim zavjerama i ko zna čemu sve, što svjedoči o panici koja vlada u redovima vlasti u RS, dodao je Blagovčanin. Kako sačuvati socijalni mir A ekonomija je u krizi, ne vidi se napredak, dižu se krediti da bi se isplatile penzije, invalidnine, naknade socijalnim kategorijama, i stalnim zaduživanjem pokušava se sačuvati socijalni mir. Ovo je, takodđe, bila jedna od poruka sa protestnog okupljanja Banjalučana 7. februara, ali i određeni pokazatelj i poruka da u RS socijalna, ekonomska i privredna situacija nije toliko sjajna, kako to uporno predstavlja vlast. I dok su trajali protesti u gradovima Federacije BiH, ali i ali i ovaj u Banjoj Luci, premijerka RS Željka Cvijanović nije puno odmakla od svojih stranačkih kolega iz SNSD-a: Ne podržavam nikakve aktivnosti koje bi trebale da služe prelivanju određene krize iz jedne apslutno nesređene sredine kakva je Federacija u jednu aposlutno sređenu sredinu kakva je RS. Na njenu konstataciju o tome kako je RS sređena sredina, opozicija je odgovorila pitanjem šta znači sređenija sredina, ako imate prosječnu penziju 320 maraka, stotine hiljada nezaposlenih, ako imate jednog radnika na jednog penzionera, ako imate desetine hiljada malih biznisa zatvorenih, ako imate desetak posto ljudi koji dobro žive... Strah od gubitka pozicija S druge strane vlast u RS, tvrde analitičari, bila je uplašena mogućnošću da se socijalni bunt iz Federacije BiH proširi i na RS. Ističu da vlast ne strahuje od ugrožavanja RS već od gubitka sopstvenih pozicija, koji bi se mogao dogoditi ukoliko dođe do pobune socijalno ugroženih kategorija. Stoga su vlasti, po već oprobanom receptu, iskoristile propagandnu mašineriju, filujući javnost o, navodno, opasnostima koje vrebaju. Kada će se dogoditi masovniji izlazak građana na ulice zbog loše socijalno-ekonomske situacije u RS, to sa sigurnošću niko ne može predvidjeti. Očigledno da penzioneri, obespravljeni radnici, nezaposleni, invalidi, još uvijek imaju strpljenja da godinama slušaju obećanja i izlizane floskule vlasti kako je RS bolji dio BiH. Do kada? A do tada niko neće pitati kolika je plata, nego hoće li biti na vrijeme. Isplate iz budžeta socijalnim kategorijama stanovništva zavisiće od kreditnih šema i dilema sa međunarodnim finansijskim organizacijama, na koje vlast (ne)ozbiljno računa. Za to vrijeme, penzioneri će, i dalje, usavršavati nove šahovske poteze na banjalučkim ulicama, njihovi sinovi i kćeri, pa i unuci, redovno će ovjeravati kartone na birou za zapošljavanje...

6 Federacija i RS u svijetlu protesta Radujte se, prijatelji, što ste živi Piše: Rešad SALIHOVIĆ B.Luka, 14.februar Nije bilo snijega da u izbornoj godini prikrije sve tragove kriminala u BiH, pa su protesti odgovornim liderima došli kao slamka spasa da makar na odloženo vrijeme sačekaju hapšenje. U tom iščekivanju jedni likuju što se protestuje u većem dijelu države, dok u manjem nešto drugačije razmišljanju - hoće li se kojim slučajem zbog glasnog razmišljanja naći u domašaju policije. Zapravo, kako se smanjivao broj dana do izbora rapidno je rastao broj policajaca, jer se predsjednik RS-a i sva svita oko njega moraju maksimalno zaštititi od prevarenog, opljačkanog i poniženog naroda, čak i od pogleda brojnih neprijatelja, domaćih medijskih izdajnika i stranih plaćenika. Rastao je i broj udbaša a sa njima nervoza i strah predsjednička, pa je u upomoć, alogično - za debele honorarce, pozvao sve doušnike ovog svijeta, koji su mu dostavljali informacije poput nabavke oružja za demonstrante iz Sarajeva ili najezde pola miliona Arapa, a gazda te informacije prodavao svom narodu, koji će mu ako zatreba pomoći da sačuva srpsku, što je detaljno obrazložio Ognjen Tadić i pozvao Dodika da podnese ostavku: Kao čistu manipulaciju ocjenjujemo izjavu Milorada Dodika da on prihvata prijevremene izbore, jer je u pitanju ništa drugo nego politička igra kojom on pokušava da pokaže javnosti da je u njemu ostalo još nešto hrab-rosti, mada je ta hrabrost po našoj ocjeni potpuno nestala nakon događaja u RS-u i Federaciji BiH, i da taj način želi da kaže da on i dalje predstavlja politički faktor. Shodno tome ne postoji ni obrazloženje koje koristi Milorad Dodik kada kaže da nam ne trebaju vanredni izbori jer nije vanredna situacija. Dakle, vanredna situacija itekako jeste, a ako to Milorad Dodik ne vidi, onda je to ozbiljan problem.'' A ovdje je toliko problema koje su napravili Dodik i Čović, počevši od ideje stvaranja trećeg entiteta, do potpune destabilizacije države, što se da uočiti iz izjave člana predsjedništva BiH Nebojše Radmanovića, kako nemira nema nigdje nego samo u bošnjačkom dijelu Federacije. Pa ako ih nema, zbog čega je hrvatski premijer Zoran Milanović požurio u Mostar da, kako kaže, ''smiri strasti'' nakon nereda u Mostaru, i da se oni ne bi ni dogodili da je Hrvatska imala saznanja šta se tamo događa. A izdogađalo se svašta, da je Čović poželio Milanoviću dobrodošlicu u budući hrvatski parlament, a Bevanda izjavio kako on to nije čuo da se spominje Hrvatski parlament i treći entitet. No, to su priče za one kojima je Milanović na noge došao i dao podršku, umjesto nezadovoljnim građanima koje je predsjedavajući Savjeta ministara Vjekoslav Bevanda nazvao huliganima. Zar od njih nisu 6 Š E H E R

7 Reportaža veći huligani HDZ-ovi političari koji godinama pljačkaju BiH, a oni to kao ne znaju, da je u svim gradovima pod kontrolom te partije platežno sredstvo kuna ravnopravno kao i marka. I kako su na određen način već počela privođenja lica osumnjičenih za kriminal i korupciju, strah se kao nikada do sada uvukao među dugogodišnje funkcionere federalnog dijela države, koji u ministru Radončiću vide glavnog krivca za nerede, i traže njegovu ostavku. U manjem BeHa entitetu za sada nema takvih pojava, jer je sva vlast u rukama jednog čovjeka,o čemu Zdravko Krsmanović, predsjednik Nove socijalističke partijce, kaže: Poslije punih osam godina vlasti mogu se sagledati rezultati i može se dati sud o jednom periodu vladavine jednog čovjeka. To se najbolje pokazuje kad pogledate našu predsjednicu vlade, tačno se vidi da je ona samo izvršilac koji ne vodi entitet i da je sva vlast skoncentrisana u jednom čovjeku. Kada vidite nezaposlenost koja je gotovo 50 odsto, i da oko 75 odsto mladih ljudi ispod 30 godina ne bradi, došlo se u fazu da mladi nemaju ni nadu ni perspektivnu. I kad mladi protestvuju, onda ih zovu huliganima. Za mene je huligan onaj koji je pokrao vlastiti narod i ko je te ljude doveo u poziciju da više nemaju nadu.'' No za sada je ovdje jedina nada da će svi koji se drznu ukazati na istinu biti sigurno privedeni na ispiranje mozga na osnovu prijave privatne UDBE, odnosno Savjeta za zaštitu ustavnog poretka RS-a, na čelu sa Rajkom Kuzmanovićem. Radujte se, prijatelji, što ste živi. Veterani pucali iz prazne B.Luka, februar 2014 Iako najavljenog protestnog skupa u Banjaluci nije bilo u očekivanim razmjerama, on se ipak dogodio i pobudio ''ogromno'' zanimanje među građanima, porukom nekoliko stotina veterana vojske RS-a,''da je voda došla do grla i da više nema vremena za čekanje rješavanja nagomilanih problema''. A problema je bilo napretke, počev od od pritisaka na Udruž-enje veterana do presretanja autobusa kako bi se spriječio masovni dolazak boraca u Banjaluku. Pa i pored stoga, iz parka Mladen Stojanović odaslane su poruke rukovodstvu boračke organizacije: ''Probudili smo našu braću koji su u strukturama boračke organizacije shvatili mada su to davno znali ali nisu smjeli da kažu, da je Ćurguzu vrijeme da ode, i to da ode u zatvor.'' Na spisku želja nezadovoljnih veteranka, protiv lopovluka i bahatosti'', zatražene su ostavke predsjednika RS-a, ministra Đokića i kompletnog rukovodstva boračke organizacije. I umjesto da se Ćurguz pojavi pred borcima i odgovori na pitanja koja se od njega očekuju, on se uputio u Prnjavor na sastanak s predstavnicima boračkih organizacija okolnih mjesta, kako bi im navodno prenio informaciju zvaničnih institucija RS-a povodom protesta u Federaciji, jer još postoji opasnost da nemiri eskaliraju u Srpskoj. Ćurguz im je još pojasnio u kom smjeru treba ići kako bi kao borci, kao komandanti zauzeli ustav i sačuvali jedinstvo a to je, da bi on sa svojim borcima zaustavio autobuse prepune čarapa. Rekao je još da neće dozvoliti da rukovodstvo boračke organizacije mijenja ulica, te ''da će od ministra unutrašnjih poslova zatražiti provjeru svih navoda i ako u svemu tome ne bude moje odgovornosti, oni koji u javnost izlaze sa takvim porukama moraće odgovarati''. Na takvu prijetnju veterani su uzvratili - ukoliko Ćurguz ne odstupi sa dužnost, oni će prekinuti štrajk glađu zbog prikupljanja energije za nove proteste.u međuvremenu su nekadašnji borci odustali i od protestne šetnje prema zgradi vlade, jer ne žele da se sukobljavaju sa policijom koja je ugrožena kao i boračka populacija te su poslali vrlo jasnu poruku: ''Ovdje smo da rušimo onoga koji je najveći i najodgovorniji za ovo sadašnje stanje, a to je Ćurguz. No sudeći prema onom što se moglo čuti i vidjeti na protestima boraca veterana RS-a, nedvojbeno se moglo zaključiti da nije bilo ni ''p'' od protesta, jer su bivši borci, sada veterani, preplašeni prijetnjom ovlasti i vrha policije, došli na preoteste ''nako'', samo da se zna da su protestvovali.tako do subote i novoga/novih okupljanja. Š E H E R 7

8 Domovini za rođendan Iz foto albuma udruženja Ljiljan Vekšo Piše: Muharem NUMANSPAHIĆ Bosanskohercegovačka udruženja iz Kronoberga organizirala su zajednički program za Dan državnost BiH, kako bi što uspješnije obilježili ovaj značajan datum, te prikupili pomoć za Srebrenicu i istočnu Bosnu. Posebno je značajna posjeta predstavnika koalicije Prvi mart Nedima Jahića i Almira Salihovića. Bh. udruženje Ljiljan Växjö, Bošnjačka islamska zajednica Växjö, bh. asocijacija mladih BLUSRCU iz Alveste, bh. udruženje logoraša Växjö i fondacija Zlatni Ljiljan.org Växjö su 23. novembra proslavili rođendan naše domovine nizom prigodnih manifestacija: sastankom samog vrha Saveza logoraša BiH i udruženja logoraša iz Göteborga i Växjö, izložbom, kulturnim programom, fudbalskim turnirom, predavanjem o genocidu (na švedskom i bosanskom jeziku), na kraju, javnom tribinom Koalicije Prvi mart. Predsjednik Saveza logoraša BiH Jasmin Mešković istakao je da je veoma važno da se izvrši registracija logoraša i žrtava torture putem Saveza, da ne bismo došli u situaciju da bude više hrvatskih i srpskih logoraša nego bošnjačkih. Mešković je istakao i da Zakon o pravima žrtava torture treba da uđe u parlamentarnu proceduru, što je ovih dana i učinjeno. Na fudbalskom turniru nastupilo je 11 ekipa iz Alveste, Växjö, Halmstada i Älmhulta. Nakon igranja u grupama pristupilo se eliminacionom takmičenju. U finalnoj utakmici je FC Volvo savladao FK Guber i tako osvojio titulu najboljeg. Za ovu priliku iz Stockholma su maksuz naručene fotografije srebreničkog pakla, Sadeta Sokol je izložila kerane vezove, a udruženje logoraša iz Växjö je priredilo izložbu o logorima u BiH. Bogat je bio i kulturni dio programa koji su vodili Amra Huskić i Adis Ćuran. Dječiji hor Bošnjačke islamske zajednice iz Växjö otpjevao je dvije ilahije dok je hor udruženja Ljiljan otpjevao dvije sevdalinke. Folklor iz Ljiljana otplesao je dvije narodne igre i, po običaju, oduševili su blizu dvjesto posjetilaca ove manifestacije. Sadeta Sokol je iz svoje knjige Iskerane pjesme pročitala pjesme o Srebrenici i Danu državnosti. Mlađahni Ajdin Turčinović iz Alveste je uz gitaru otpjevao dvije sevdalinske, kao i veteran Haris Šehić. Emir Vižlin iz udruženja Sjećanje na žrtve genocida Nikad više govorio je o genocidu, a Emina Džaferović je ovo predavanje prezentirala na švedskom jezikom. Edin Osmančević, iz Stranke dijaspore BiH, govorio je o potrebi povezivanja bh. institucija sa bh. građanima u inostranstvu. 8 Š E H E R

9 Ideja vodilja ove manifestacije bila je prikupljanje pomoći Srebreničanima. Poduzetnici iz Växjö, Alveste i Västervika su novčanim prilozima i robom podržali ovu akciju, dok su građani pored novčanih priloga prikupili i pun kamion odjeće, obuće, sportskih rekvizita, školskog materijala i igračaka. Novac je prikupljan u Alvesti i Växjöu, a pristizao je iz Karlstada, Kristianstada, Örebra...Iznos od kr utrošen je u humanitarne svrhe. U cilju transparentnosti, svi donatori će dobiti izvještaj o ovoj humanitarnoj akciji. Još jednom hvala svima koji su pomogli ovu akciju! Almir Salihović je opisao razvoj koalicije Prvi mart od njenog osnivanja u decembru 2012.godine, uspješan rad na registraciji Srebreničana za opštinske izbore i njihovu odlučnost da sa ovim procesom nastave i za sljedeće izbore. Najvažnije je da se u onim mjestima gdje je moguće izađe sa zajedničkim kandidatima, da se nebi bošnjačko izborno tijelo podijelilo između više kandidata i na taj način izgubilo mogućnost da participiraju u upravnim i izvršnim organima, naglasio je Almir Salihović. Nedim Jahić, prvomartovac, govorio je o nesposobnosti bh. političara da riješe ključna pitanja vezana za obrazovanje, o sve manjem broju glasača među povratnicima i iseljenicima. Organi RS poništavaju mjesta prebivališta, a komplikovani proces registracije na nivou BiH ubija volju za ostvarivanje osnovnih građanskih prava, kao što je pravo na glasanje. Javnom tribinom je završena ovogodišnja manifestacija povodom Dana državnosti, uz obećanje da je ovo početak zajedničkih aktivnosti bh. udruženja u Kronobergu. Š E H E R 9

10 Tekst: Mirsad Filipović Aktivitetcentar BiH iz Halmstada obilježio je 15 godina plodnog rada. Za tu priliku vrijedni članovi ovog udruženja, na čelu sa izuzetnim aktivistom Mujom Metajem, omogućili su da se u prostorijama NBV-a održe dvije zasebne sjednice izvršnih odbora Saveza Banjalučana i Stranke za dijasporu, uz direktan internetski televizijski prijenos, a u produkciji TV Mora. Zanimljivo je, da TV ekipu iz More, koja je vršila prijenos ovih događanja, čine članovi udruženja iz porodice Ljevak iz Sarajeva - Tomislav, dugogodišnji snimatelj TV Sarajeva, njegov sin Davorin i unuci Igor i Boris. I ovog puta njihovo umijeće je događaje pretočilo u slike, u emisiju koja se mogla gledati širom svijeta. A već predvečer su se Igor i Boris uputili ka štokholmskom aerodromu Arlanda, gdje ih čekao let za Sarajevo, na pripreme i zakazanu utakmicu sa Turskom u Zetri, povodom obilježavanja 30-godišnjice Zimskih olimpijskih igara u BiH. Ovi mladići su, naime, hokejaši i igraju za reprezentaciju BiH. Istovremeno, vrijedne domaćice su u kuhinji pripremale bogatu bosansku trpezu sa mnogim specijalitetima i raznolikim kolačima. Ovo popodne u udruženju Aktivitetcentar bilo je izuzetno živo. U svakoj prostoriji se nešto dešavalo. Tu je i Grupa Boss Envera Olevića, koja je uvježbavala repertoar za večernju zabavu. Gost na sjednici Saveza Banjalučana bila je mlada uspješna političarka, dogradonačelnica Halmstada, Aida Hadžialić. Ova mlada Fočanka je svojom jednostavnošću i znanjem oduševila sve prisutne. Govorila je o političkoj situaciji u Švedskoj, našoj ulozi u ovom društvu, uspješnoj integraciji mladih, problemima sa Sverigedemokraterna, švedskom strankom koja vodi negativnu politiku protiv stranačkih grupa, i drugim aktuelnim temama. Strpljivo je odgovarala i na mnogobrojna pitanja, a mi smo joj na kraju poklonili nekoliko knjiga banjalučkih autora i, naravno, naše novine. Poslije završenih sjednica počela je svečana proslava ovog skromnog, ali veoma Zasluženo slavlje: članovi Aktivitetcentra Majstor kamere: Tomislav Ljevak

11 Reportaža Jubilej Aktivitetcentra BiH u Halmstadu KOLEKTIV ZA PRIMJER Foto: Goran Mulahusić Edin Osmančević, Mujo Metaj, Marita Jönsson i Mirsad Filipović uspješnog kolektiva. Predsjednik Mujo Metaj osvrnuo se na protekli period u radu udruženja, njihove mnogobrojne uspjehe, uspješnu integraciju i saradnju sa velikim brojem udruženja i saveza u Švedskoj. Tom prilikom je, u ime našeg Saveza, slavljeniku uručen prigodan poklon. Skupu se obratila i Marita Jönsson, odgovorna za kulturu u regiji Haland, koja je, uz zahvalnost što je pozvana, govorila o predstojećim projektima sa ovim udruženjem. Mladi članovi likovne sekcije udruženja izložili su svoje radove, a u sklopu proslave predstavljene su knjige Nasera Orića i Enise Bajrić. Na kraju, zahvalnost vrijednim domaćinima na izuzetnoj gostoljubivosti, a posebno Fatimi, Zineti, Hatki, Ajši, Razimi, Mensuri, Hakiji, Nedeljki, Sevli i Mejrimi. Zaduženi za muzički ugođaj: Enver Olević i Sabahudin Bahtijaragić-Cober Dogradonačelnica Halmstada Aida Hadžialić i ekonom Saveza Banjalučana Zlatko Avdagić

12 Foto: Goran Mulahusić PROTESTI PO TANJIRU Tekst: Radmila Karlaš Policija je bjesomučno lupala na vrata.oko zgrade se već iskupio gladan svijet, kao i gladni psi. I Mitar je bio gladan dok je otvarao vrata. I bijesan, jer mu je upravo ispao zadnji upotrebljiv i svarljiv zalogaj kroz prozor. Nije ni slutio da je i glad kažnjiva, a siromaštvo opasno po život. "Varvarizam, napad na entitetske institucije, ugrožavanje poretka, povezanost sa mračnim zapadnim silama, atak na predsjednika blentiteta i sve srpske članove u ko đoja zajedničkim institucijama..." Grozda je prekinula policajca koji je sricao sa papira pred sobom, munuvši ga šakom u rebra kako bi se progurala u stan. U ruci joj je beživotno stajala lijeva strana tanjira prepolovljenog tačno po sredini. "Evo komšija, nek je sva šteta u ovom, hranu nisam mogla da ujagmim, raznijeli je gladni psi." Policajac je munjevito zgrabio krhotine tanjira, porezavši se po prstu. "Dokazni materijal", dahtao je, dok mu se niz ruku slijevala krv. "Vi ste odakle, gospođom, živi svjedok kako je sve počelo od tanjira..." "Više sam doduše mrtva do živa sa svojom malom penzijom, ali od tanjira sve uvijek i počinje, ako je prazan jao ti ga nama..." "Pametna žena, nema šta, hoćete li se potpisati ovdje, molim!" Grozda je prinijela ruku ustima u čudu."ček, ko su 12 Š E H E R

13 Kolumna sad ovi", pokazala je prema grupi specijalaca koji su se, raspoređeni u strijelcem, penjali stepenicama. "Naša pozicija, gospođo, naši specijalno obučeni timovi." "Dobro to, ali šta oni rade ovdje. Mitre, ti si blijed, kažem ti nisam mogla da otmem od pasa, ali ću ti sad časkom napraviti koju prevrtu, ali bez jaja, nijedno nije ostalo u kući..." Mitar se kao proštac izvrnuo na leđa. Grozda je utrčala u WC i izašla sa kofom punom vode koju mu je pljusnula na lice. "Nije jeo od prekjuče, a ono malo piletinem, što mu moj Dragutin dade, ispade mu kroz prozor dok je htio da ga zatvori."policajac je i dalje nešto zapisivao, dok su specijalci trčali po kući. Neko je upalio i TV. "Podrivanje našeg humanog i demokratskog poretka nastavlja se po direktivama iz Sarajeva, onog sa tri bogomolje kođoja da se razumijemo, vjerovatno potpomognuto i sa mračnim silama sa zapada o čemu svjedoče i današnji događaji koji su se umalo oteli kontroli budući da su se desili u mnogoljudnom naselju..." Grozda je tako prodorno vrisnula da je Mitar skočio kao oparen. "Eno našeg tanjira, eno ga, Dragutin i ja ga kupili kad smo se vjenčali, bio cijeli servis, ostao taj jedan kao Mujo u majke." Svi su se okrenuli prema TV i otvorenih usta zablenuli. Ubrzo se začuo i falset. "Na licu smo smjesta, predsjedniče, pardon, dragi gledaoci. Dragi predsjedniče, zapravo dragi gledaoci, kažem vam umalo da odavde sve počne, pa ti onda upri prst za Mijatom. Mislim, dragi moj predsjedniče, to se tako u narodu kaže. E sad, ovaj ovdje nije Mijat, ali je Mitar, vrlo opasan, zločinački nastrojen tip, što se ne bi reklo na prvi pogled naravno. Djeluje tako usukano i jadno, da se čovjek sažali. Ali, kao što je poznato, od ovih usukanih sve začas krene. Nisu oni tako obli i dobrohotni kao vi, dragi predsjedniče... s vama doduše ništa ne počinje naravno, ali se zato završava." Mitar se češao iza uva i čeznutljivo gledao prema vratima iza kojih je nestala Grozda u naumu da mu napravi prevrte. Zavijanje crijeva nadjačalo je sve ostale zvukove, tako da je tek kroz izvjesno vrijeme postao svjestan neke spodobe koja mu je gurala metlu pod nos. Na metli je bila neka oznaka, ali nije mogao da pročita koja. "Kakva evolucija, beno, o čemu ti to...", frknuo je kroz brkove koji su se razletili na sve strane. "Ajde,ajde, sve je to već poznato, pratimo mi šta oni njihovi rade. Mitre, da čujemo ko je tebe indoktrinirao za ovu akciju pokretanja širokih narodnih masa u cilju urušavanja našeg lijepog entiteta u centralističku..." "Gdje si Grozdo, umrijeću ti mlad", Mitar se već grčio, dok su crijeva orkestrirano kričala na sav glas. Odgurnuo je spodobu i metlu koju je držala zajedno, pa se potom naslonio na sims prozora čeznutljivo gledajući prema livadi gdje su još samo psi mahali repom nakon njegovog nesuđenog ručka. Kašika mu je ispala iz ruke gotovo istovremeno kada je osjetio hladnu cijev na sljepoočnici. Specijalci su ga opkolili gurajući reporterku koja je zijevala kao peš, a na njegov užas i Grozdu sve skupa sa prevrtom koja se pušila na tanjiru. "Ti to i dalje izazivaš javni nered i baš hoćeš revoluciju, a", specijalac ga je tako odalamio kundakom da se umalo onesvijestio. "Ma šta ja, ljudi pomagajte." "Znamo mi takve, lupa, lomljava, nanošenje štete, e neće moći." "Oooooooooo, jadan sam ti, ooooooooo, jadna sam ti", čulo se izvana kao zavijanje vukova. Gledaoci su potom na svojim TV ekranima mogli da vide gomilu svijeta koji se slijevao na livadu ispod Mitrovog prozora. Specijalci su formirali neprobojne kordone sa puškama na gotovs. Pedesetak staraca i još toliko starica poznatih Društvu za ukop "Sveti Pantelija", kao i izvjesnom Hoptijanu koji se proslavio kreditirajući ukop mahalo je viljuškama i kašikama. "Vijesti se brzo šire, znate. Čim načujemo da je negdje ispao neki zalogaj, trčimo svi, pa ko šta ujagmi. Ne znate vi šta sve ljudima može da ispadne kroz prozor. Ovaj put, psi su bili brži." Ispred svojih malih ekrana gledaoci su uočili pomračenje neba u Manjem. Kao što je primijetio jedan poznavalac prilika, kao da će svaki čas uslijediti operacija Konjički skok, samo bez Maršala u Pećini. Padobranci su sijevali očima spretno se dočekujući na noge. Češljali su svaki pedalj grada. Na cijeloj teritoriji grada najstrožije je zabranjeno otvaranje prozora, kao i naginjanje kroz iste s posuđem, a pogotovo s hranom u njemu. Uveden je policijski sat, a svako kome bi ispala kašika, viljuška ili nož iz ruku iz bilo kog razloga, bio bi krivično gonjen do sudnjeg dana. Policija je tokom 24-časovne akcije uspjela da privede još nekolicinu lica osumnjičenih za podstrekivanje nemira širih razmjera.tako je troje lica uhapšeno zbog glasnog kašljanja, iskašljavanja i zviždukanja kroz pluća za koje je dežurni inspektor neopetovano zaključio da su jedan od zvukova revolucionarne onamotepeje. Naziv je odmah ušao u udžbenike Akademija za kadar. U MZ Donji potok privedeni su svi svatovi skupa sa mladencima, jer je tokom svadbe došlo do lomljave čaša. Nakon što je svadba proglašena skupom visokog rizika, mladencima je preporučeno da slave nekom drugom prilikom. Kumovi su zadržani u pritvoru na neodređeno vrijeme, jer su pucali ispred kafane što ih je dovelo u vezu sa organizatorima protesta u Ukrajini. Inspektor je ostao gluh za objašnjenja kako svadbe nema bez pucnjave, dodavši u mali Priručnik za kadar poglavlje "Reperkusije pucanja na svadbama kao podloga svake nepravedne revolucije". Nakon toga je unaprijeđen u vanrednog profesora akademije u Vlasenici. Mitar je beživotno ležao na krevetu. Grozda ga je držala za ruku i šmrcala u maramicu marke Violeta. "E, Mitre, moj Mitre, ne stigoh s onom prevrtom. Glad očiju nema moj dobri komšo. Sad ćeš se ti napokon smiriti, evo oni Hoptijanovi, oni što si plaćao kredit godinama, sad će brzo doći, pa će te ukopati kao čovjeka." Grad je ubrzo utonuo u svoju kolotečinu. Policijski sat je ostao na snazi, kao i pojačane kontrole građana. Za svaki slučaj, nijedna tvornica nije otvorena, kao ni radno mjesto. Ali se predsjednik lično zauzeo da se poveća broj grobnih mjesta na gradskim grobljima. Ustanovljeno je da se umjesto jednog ukopavaju dva pokojnika, što je poznato kao čuvena AKCIJA za umiranje. Već u prvim danima dala je značajne rezultate. Mnogi su procijenili da je bolje da umru danas, nego sutra. Predsjednik se dobrohotno smješkao u kameru gladeći nabrekli trbuh. Sa TV ekrana se jednako čuo falset...dobro cveče, druže predsjedniče... Š E H E R 13

14 Bilježimo Uz Skupštinu društva Preporod u Oslu, 19. februara Foto: Fahro Konjhodžić Zapis o nama Moj dobri komšija iz Borika Oslo, Kad mi je Mirsad potvrdio da će se odazvati na moj poziv i prisustvovati Skupštini KDB Preporod u Norveškoj, osjetio sam ga kao brata koji će me svojim dolaskom ohrabriti, podržati. I tako je bilo. Naime, pred samu Skupštinu odlučio sam da zaokružim svoje dugogodišnje aktivno učešće u radu IO našeg Preporoda. Svi oni koji imaju iskustva u dobrovoljnom radu znaju da nakon izvjesnog vremena dođe do zamora i želje za povlačenjem. To je bio prvenstveni razlog u mom slučaju, ali i jedna od ključnih tema ovogodišnjeg skupa. Pitanje, zašto dozvolimo da aktivni članovi naših udruženja nose ponekad prevelik teret obaveza i odgovornosti pored svojih porodičnih i profesionalnih, i da u tom svom volonterskom žaru i izgore, nije dobilo pravi odgovor. Ali u jednoj stvari smo se svi složili - kad ti pojedinci ne bi izgarali u svom angažmanu, kako bi doprla svjetlost do ljudskih srca. Zbog te svjetlosti vrijedi gorjeti, pa ponekad i izgorjeti. Jedan takav pojedinac je sigurno Mirsad Filipović, moj dobri komšija iz Borika. Kad je Preporod Norveške godine, u okviru svog ciklusa "Kulturno nasljeđe BH gradova", organizovao veče o Banjaluci, Mirsad se nesebično odazvao i zajedno sa banjalučkim novinarom Slavkom Podgorelcem došao u Oslo. Više od šest sati truckanja u automobilu od Motale do Osla nije za njega predstavljalo nikakvu prepreku. Svjetlost kojom su njih dvojica te večeri, kao učesnici, obasjali srca mnogih Banjalučana, Sarajlija, Mostaraca i drugih koji su tad bili prisutni i danas tinja. Dok je Slavko govorio o Banjaluci, njenoj interesantnoj povijesti i lijepim, ponekad i smiješnim dogodovštinama starih Banjalučana, Mirsad nam je govorio o Banjaluci danas, izazovima i problematici Banjalučana u Banjaluci i Banjalučana u Švedskoj. Tada, jednom rječju, nezaboravno. Ovaj put Mirsad je došao vozom. Ni sada mu nije bila prepreka višesatno truckanje od Motale do Osla. Samo što smo ga sada osjećali kao našeg člana, onog koji na Skupštini aktivno, pragmatično i korisno učestvuje. On je bio taj koji je, poznavajući problematiku naših udruženja u Skandinaviji, svoja iskustva i rješenja nesebično podijelio sa nama. I opet su nam srca bila osvijetljena. Nisam imao namjeru da pišem o dnevnom redu, toku naše Skupštine i donešenim odlukama, već o ljudima koji svojim radom i požrtvovanošću šire svjetlo koje nam je u ovoj polarnoj tami itekako potrebno. Zbog toga sam ovaj mali tekst i nazvao: Moj dobri komšija iz Borika. A možemo ga i proširiti: Naše dobre komšije iz Banjaluke. I iz Skandinavije. Sa zahvalnošću: Alija Trako 14 Š E H E R

15 Bilježimo Kulturno Društvo Bošnjaka u Norveškoj, Preporod je osnovano godine. Kulturno Društvo Preporod je organizacija čiji je osnovni programski cilj očuvanje svih vrijednosti nacionalnog bića Bošnjaka u skladu sa pozitivnom historijskom tradicijom, što podrazumjeva stalno unapredjivanje i njegovanje kulturno društvenog života prema suvremenim dostignućima, humanističkih, tehničkih i drugih znanosti, te održavanje bliskih kulturnih i sličnih veza i suradnje sa svim narodima koji žive na prostoru Norveške, a i šire. Kroz sve godine svog postojanja, društvo je nastojalo održavati književne i umjetničke večeri, često u saradnji sa BiH Savezom Norveške ili samostalno u svojoj režiji i u goste pozivati poznate književnike i umjetnike iz BiH i cijele Skandinavije. Na ovogodišnjoj skupštini promovisana je vrlo zanimljiva knjiga Stećci Dine Abazović iz Sarajeva i Oyvida Berga iz Osla. Knjigu je u uvodnom dijelu, na čistom bosanskom jeziku, predstavio dugogodišnji prijatelj Preporoda, profesor Svein Monnesland. Za njegov nesebičan doprinos bh. građanima koji žive u Norveškoj, slikar Nedžad Mahić, mu je poklonio jednu prelijepu sliku sa bosanskim motivima. Na skupštini je dopunjen sastav Izvršnog odbora sa mlađim snagama i to daje nadu da će ovaj vrijedni kolektiv nastaviti sa dosadašnjim aktivnostima. Nedžad Mahić i Svein Monnesland Autori knjige "Stećci": Oyvid Berg i Dina Abazović Novoizabrani Izvršni odbor Preporoda Š E H E R 15

16 Feljton STUDIJA SLUČAJA PORUKA BANJALUČKIH GRAFITA I POLITIČKE ELITE PORUKE NETOLERANCIJE I MRŽNJE Piše: Srđan ŠUŠNICA RE/okupacija javnog prostora mržnjom i etničkim čišćenjem put u etno-fašizam Apstrakt: Namjera ovog teksta je analizirati simboliku i značenja uličnih etno-vjerskih grafita, parola, stikera i konzumaciju (čitanje, recepciju) njihovih tekstova i podtekstualnih poruka u Banjoj Luci, nekada vojno-strateškom, a sada političkom centru Republike Srpske (RS). Etno-vjerski grafiti su zapaljiva forma street arta čiji narativni i vizuelni kodovi sadrže dominantna nacionalna i vjerska obilježja, teme i mitove, u ovom slučaju, srpskog etničkog korpusa, i koji u postratnom kontekstu vrlo lako postaju govor mržnje kroz isticanje etno-vjerskih razlika, veličanje zločina i ratnih uspjeha, vrijeđanje i netrpeljivost prema drugačijem. Sa njima se agresivno proizvodi vidljivost našeg toliko snažno, da diskurzivno proizvodi nevidljivost i autocenzuru drugog i drugačijeg. Tekst daje kontekstualnu interprentaciju značenja i društveno-političkih diskurza grafita, u svjetlu građanskog rata i agresije na Bosnu i Hercegovinu (BiH) i djelovanja političkih elita u RS. To čini propitujući prirodu, karakteristike, intenzitet i kvalitet veze između produkcije i konzumacije etno-fašističkog govora mržnje u grafitima na jednoj i poruka etno-političke elite u RS u javnom, regulativnom i medijskom prostoru na drugoj strani. Naglašavajući njihovu snažnu povezanost i interaktivnost, tekst ukazuje na još uvijek svježu političku namjeru populističke legitimizacije građanskog rata, zločina i etničkog čišćenja, ali i glorifikacije RS i podjele BiH kao legitimnih ratnih stečevina srpskog naroda u BiH. Ekstremna vidljivost i intenzitet veze između ulice i politike indukuje zaborav na multietničku prošlost nudi narodni i duhovni legitimitet za opstanak RS baš u ovom gradu i za njegovo pripadanje baš srpskom etničkom korpusu. Nudi nategnuti kulturnopolitički i ratno-emancipatorski kontinuitet i normalnost RS i otkriva pravu namjeru krvoprolića u kojem je nastala. U dosljednom maniru Umbertovog Ur-fašizma. Ključne riječi: street art, javni prostor, etno-vjerski grafiti, govor mržnje, nacionalizam, etničko čišćenje, etno-politička elita, etno-fašizam, Banja Luka (BiH). Umjesto uvoda Ovaj tekst je dio autorovog magistarskog istraživanja na Fakultetu za društvene nauke u Ljubljani i pokušaj da se prikaže priroda, intenzitet i posljedice POVEZANOSTI između produkcije i konzumacije etno-vjerskih uličnih grafita, parola i stikera na jednoj strani i produkcije i konzumacije poruka političke elite u javnom i medijskom prostoru na drugoj strani. Pokušaj da se prikaže način na koji ove poruke, u međusobnoj interaktivnosti, okupiraju i osvajaju javni, društveni i politički prostor i proizvode etnokratiju u današnjoj Bosni i Hercegovini (u nastavku teksta: BiH). Ovaj tekst predstavlja i pokušaj razotkrivanja zabluda i mitova koje elita Republike Srpske (u nastavku teksta: RS) nameće građanima, pripadnicima srpskog naroda u autorovom dvorištu. Načina na koje elita zloupotrebljava ljudske emocije, ratne tragedije i žrtve, nacionalna osjećanja, individualna i kolektivna sjećanja i kulturu, te radikalizuje plebs do željenog stadijuma u kojem se totalitarne i etno-fašističke poruke elite mogu pravdati raspoloženjem masa, a protekom vremena se više ne može razabrati šta je prvo nastalo - poruka elite ili poruka ulica. Etno-fašizam u 4 slike Ovdje želim da kroz četiri grupe ili slike predstavim i uporedim poruke i narative ulice (etno-vjerskih grafita, parola i stikera) i pop-nacionalističke poruke i akte političke elite RS prikazujući ih u četiri grupe ili slike. To su: poruke etno-političkog tradicionalizma, kontinuiteta i legitimiteta teritorije; poruke straha i prezira prema drugačijima, ugroženosti, frustracija i zavjera; poruke legitimizacije rata i zločina, herojstva i opsesivnog perpetum bellum-a i poruke iracionalizma, odbacivanja modernizma i slavljenja fašizma. Materijal je složen tako, da svaka slika na početku prikazuje poruke ulice grafite, stikere i parole, zatim poruke političke elite, a onda i prateći autorov tekst. Zbog ograničenosti prostora, ovdje nisu mogli biti prikazani svi prikupljeni istraživački materijali, te su odabrani samo oni koji predstavljaju tipične i glavne poruke ulice i elite. 16 Š E H E R

17 Feljton Slika 3: Legitimizacija rata i zločina, herojstvo i opsesivni perpetum bellum Nastavak iz prethodnog broja Fotografija B.10 A KO SU SRPSKI PRIJATELJI ZA RS ELITU: Predizborni plakat u Vlasenici, za lokalne izbore u BiH (vidjeti Izvore i literaturu - izvor pod rednim br. 16) Na kraju, prezir, strah i moćni neprijatelj redovno stvaraju nacionalni, kulturni, pa i biološki elitizam (slike B1, B2 i B7). Ovakvim podvlačenjem razlika i nametanjem prezira i straha, plebs se ubjeđuje u ispravnost, ljepšu budućnost i superiornost naše etno-političke i etno-vjerske pozicije. A što je naš neprijatelj moćniji, to je i naša superiornost veća. Superiornost vlastite etno-vjerske pozicije se proizvodi i stvaranjem kolektivnih osjećaja istorijske nepravde, ponižavanosti i ugnjetavanosti naroda, kojem se sve to dešava sa nekim razlogom. Taj razlog je često duboko mističan i potencionalno emancipatoran. Ponižavan i podjarmljen narod je pravedan narod, narod čuvar predanja, uvijek je u pravu i nikada ne može da pogriješi. Ponižavani narod je moralni pobjednik, koji nije kadar činiti nepravdu i zločine. To je uvijek najmiroljubiviji i najtolerantniji narod i vjera. Kada imamo ugnjetavan i pravedan narod koji vrlo dobro poznaje svoje ugnjetavače i njihovu zaostalu i manje vrijednu kulturnoistorijsku i vjersku poziciju, narod koji ima jasnu predstavu o svom starom i neprekinutom istorijskom porijeklu i pravovjernosti, koji zna ko su mu vječni i moćni neprijatelji, i koji ima dovoljno snage (i prijatelja) da im se uprkos svemu suprostavi i da ih, ako ništa ono barem, moralno pobijedi onda ćemo vrlo brzo dobiti narod elite i elitu od naroda. Dobićemo jednu etno-vjersku istorijsku i prostornu konstantu i monolitnost, a vrlo brzo i moralnu i svaku drugu čistoću. A zatim i distorzične i vrlo pojednostavljene slike o sukobu monolitnih etno-vjerskih kultura, u kojem jedna ugnjetava i ugrožava drugu, još od Kosovskog boja. A onda i konačnu istinu da RS predstavlja najmlađu ciglu te monolitne srpske kulture i da je baš nju Knez Lazar ili Kralj Petar zamišljao pred veliki boj. Da je RS ultimativni i jedini put i garant kulturne i političke emancipacije srpskog naroda i opstanka famoznog srebian way of life sa ove strane Drine. Naravno, političkoj i intelektualnoj eliti ništa ne znači to što horizont sadašnjosti i logika realnosti koju sada živimo ne počivaju na tumačenju istorijskih artefakta i događaja od prošlosti ka sadašnjosti već obrnuto, a i tada ne linerano i jednokanalno. Ne znači im puno ni to što usljed njihovog etno-centričnog i etno-ekskluzivističkog akademskog blabetanja i kodiranja, plebs njihove poruke dekodira i konzumira tako da kasnije reprodukuje najvulgarnije i najnasilnije poruke netolerancije, prezira i mržnje na zidovima i ulicama. Prve dvije slike etno-fašizma koje prikazuju poruke ulice i političke elite, bez obzira kako zabrinjavajuće djelovale, još bi se i dale strpati u neki manje traumatičan društveno-politički kontekst koji nema svježa sjećanja na rat i zločine. Npr. u neku finu evropsku zemlju, kao Austriju ili Belgiju ili Finsku, whatever. Ali ova, 3. slika etno-fašizma i poruke o kojima govorim ovdje direktno se oslanjaju na ratne strahote, krvave ratne zločine, stečevine i uspjehe, ovog posljednjeg, ali i proteklih oslobodilačkih ratova. Grafiti, stikeri, plakati i parole u centru grada između i godine Naime, kreirajući ove poruke politička elita RS bombarduje svoj plebs predstavama i narativima koji o građanskom i kriminalnom ratu i agresiji na BiH govore kao o slobodoljubljivom, časnom, otadžbinskom ratu, ratu bez kojeg ne bi bilo Srba na ovim područjima (slike C1, C3, C5 i C11). Stalni podtekst ovih poruka je sinkretističko predstavljanje rata u BiH kao nastavka srpskih slobodarskih i antiokupatorskih stremljenja iz Narodno-oslobodilačkog rata (pri čemu se revolucija zaobilazi). Interpretirajući posljednji rat kao nastavak 2. svj. rata, politička, a naročito akademska, elita se ne ustručava da proizvoljno dodjeljuje uloge antifašista i fašista pojedinim tadašnjim pokretima i etnijama i da ih onda pojednostavljeno preslikava na društveno-politički horizont posljednjeg BH rata. Tako, najednom, najozoglašeniji srpski i crnogorski četnički lideri, osvetnici u krvi i nacistički kolaboracionisti za elitu RS listom postaju američki heroji, antifašisti i good guys, svi tadašnji Hrvati listom postaju Ustaše, a svi Muslimani koji nisu bili Ustaše su bili Handžar divizije. Za njih je partizanski pokret bio uglavnom etnički srpski pokret otpora, a komunizam su im eto nametnuli Hrvati i Slovenci, dok su Srbi koji su se zakačili na marksističku priču bili u dubokoj zabludi koju je njihov narod skupo platio. Elita RS ne zna i ne želi da razmišlja van ovih etničkih kategorizacija, pa tako ova etnicizirana objašnjenja 2. svj. rata preslikava i na 90-te godine. Tako su i '91. svi hrvatski separatisti bili (tradicionalno) klerikalne ustaše i svi Muslimani islamizirani fundamentalisti, a zajedno kao i '41. bili protiv Srba. Študentska založba, prvi put objavljeno u Časopisu za kritiko znanosti, godina XL, broj godine Nastavak u slijedećem broju Š E H E R 17

18 Bilježimo U SVIJETU ŽIVI CIJELA JEDNA BA O sakupljanju prezimena za popis prognanih obitelji općine Banjaluka Napisao: Zlatko LUKIĆ Ideja se sama od sebe stvorila, rekao bih -nametnula. I ja sam jedan od onih koji je prognan iz svog voljenog grada. Radeći kao vanjski dopisnik europskog izdanja Oslobođenja u ratnim godinama kao zamjenu za honorar dobivao sam svaki dan besplatan primjerak tih novina. Tada sam bio u Stockholmu i radio za Glas BiH. Čitajući od početka do kraja Oslobođenje, prirodno je bilo da vidim i čitulje. Prezimena i imena umrlih sam upisivao u posebnu bilježnicu, i za potrebe svog eseja Geneza Bošnjaka, koji sam kasnije objavio u zagrebačkom Beharu. Ta imena su mi trebala kako bih potkrijepio i dokazao svoju hipotezu da u BiH postoji masa prezimena koja su identična u sve tri nacije naše domovine. Recimo: Babić, Filipović, Kapetanović, Isaković, Delić, Bašić, Vučetić, itd., itd. Sva ta prezimena postoje i kod Bošnjaka i kod Hrvata i kod Srba. Na kraju sam skupio više od osam stotina prezimena koja su zastupljena u sve tri naroda i bh konfesije. Pregledavajući jednom taj popis prezimena i imena, uočio sam da je značajan broj njih s područja općine Banjaluka. Nije to nikakvo čudo kada se ima na umu da je Banjaluka iza Sarajeva najveći grad u BiH. Osim toga, uvijek sam dokazivao, a i danas tvrdim, da je u Banjaluci metodom protjerivanja izvršen najveći genocid od strane vlasti RS u periodu od do Počeo sam podvlačiti žutim flomasterom prezimena svih banjalučkih obitelji čiji su pripadnici umrli na području Sarajeva ili u nekom drugom mjestu BiH. Primijetio sam da je to jedna velika populacija koja mi je itekako važna. Prvo, jer su to moji sugrađani koji su činili dušu moga grada. Važni su zato što su prekinuti, što im je ubijen smisao života u našem dragom i nekad prelijepom gradu (samo betonizacija Gradskog parka govori dovoljno o današnjim stanovnicima) i jer im je život doveden do besmisla. Važni su mi i zato jer su izgubili dio svog identiteta, a naš je grad totalno i apsolutno izgubio svoj identitet bez svojih starosjedilaca. Upravo sam tada, godine, čitao knjigu svog prijatelja, najvećeg banjalučkog i jednog od najvećih u BiH, pisca Irfana Horozovića Progani grad koji je također progan i tad je živio u Zagrebu. Sinulo mi je kako u Svijetu, od Sydneya (gdje mi je mati, tetka, te sestra s obitelji) pa do Oregona u SAD (gdje mi je prijatelj Afan Pašalić) postoji cijela jedna Banjaluka, neka druga Banjaluka koja će raseljena, asimilirana u neke nove mentalitete zauvijek ostati tamo rasuta kao zvijezde na noćnom nebu. Shvatio sam da smo svi mi, razbacani po dunjaluku, taj prognani grad. Na svu sreću, tad sam već imao računalo i upisao sam sva imena u jedan dokument koji sam nazvao po Horozovićevom djelu. U početku je to bilo prognano selo jer je moj spisak imao samo nešto više od dvije stotine prezimena. Išlo je brzo, nisam čak morao ni slagati prezimena po abecedi jer je to za mene učinio pametni program Word 5.1. Poslije toga sam nastavio pratiti prezimena umrlih, pričati s ljudima, odlaziti u naše klubove, pisati klubovima bh izbjeglica da mi pošalju prezimena prognanih Banjalučana. Znao sam da broj prognanih iz banjalučke općine mora biti puno veći jer je naša općina po površini bila najveća u bivšoj Jugoslaviji. (Nažalost, to je uništilo naš grad jer je općina pokrivala i velik dio Manjače, tj. one populacije koja je poslije katastrofalnog zemljotresa sišla u grad, te preko veza s tadašnjim gradonačelnikom Mišom Popovićem dobila bespovratne kredite za izgradnju kuća i time zauvijek narušila harmoničnu demografsku sliku pitome banjalučke čaršije.) Osim Srba koji su dominirali ruralnim područjem općine, u njoj su živjeli Bošnjaci, Hrvati, Romi, Židovi i mnoštvo nacionalnih manjina. Najveći dio njih je protjeran, izgubili su svoja radna mjesta, stanove su (ako su uspjeli) zamijenili, mnogi su istjerani a da nisu stigli ponijeti ni najdraže fotografije za uspomenu. Budući da sam se već u proljeće prvi put nastojao vratiti u BiH ne bih li našao neko mjesto pod suncem u svojoj domovini, u putu sam se susretao s mnogim ljudima koji su se također željeli vratiti. Oni, a i svi drugi koje sam tada sretao po mjestima Federacije BiH, davali su mi svoja prezimena i prezimena svojih rođaka koji su protjerani sa svojih stoljetnih ognjišta. Tako je vremenom od moje kasabe postala varoš. Još tri puta sam odlazio u Bosnu (Federaciju; Sanski Most, Ključ, Lušci Palanka) jer sam i dalje tražio posao budući da se nisam vidio u Skandinaviji. Osim za moj projekt Proganog grada, moji povraci su mi puno pomogli jer sam počeo raditi na svojoj velikoj knjizi Bosanska sehara (poslovice u jezicima BiH) Tada negdje, Godine, postao sam član sajta CyberBulevar koji je vodio moj poznanik iz Banjaluke, Nermin Šehić. Bio sam moderator na podforumu povijesti. U međuvremenu sam i dalje skupljao prezimena. Nisam znao što bih s tim sve većim i većim popisom. Tek sam ga stavio na podforum Banjaluka i ljudi su uskoro počeli dodavati svoja prezimena, pa se popis dopunjavao. Osim toga, na forumu se moglo doći do moje adrese te su mnogi, ne želeći se registrirati, slali svoja prezimena meni osobno, a ja sam ih stavljao na sajt. Vidjevši da se sajt postepeno gasi, valjda se svako o sebi zabavio svoj popis Prognanog grada prebacio sam kod drugog Šehe, na Cafekajak. Na oba sajta se znala povremeno razviti vatrena diskusija o temi prognanika, a pogotovo kad bi se javio neki provokator koji bi negirao taj oblik genocida u BiH. Želim ovom prilikom zahvaliti svima onima na oba spomenuta sajta, koji su dali svoj prilog temi protjeranih Banjalučana. Naravno, moj projekt je smetao onima koji su u njemu vidjeli opasnost dokazivanja etničkog čišćenja. Na su mi se javljali iz Banjaluke neki novi klinci, nikad potpisani, obični anonimusi, ali dovoljno gorljivi u svojim prijetnjama. Za jedne sam bio ustaša, za druge izrod, za treće balijsko kopile. Katkad sam odgovarao na te izlive bijesa, samo onda kad sam vidio da pošiljalac pisma nastoji svojim naci(oanali)stičkim stavovima argumentirati svoje javljanje, ali ako su samo vrijeđali uglavnom sam ih ignorirao. Kao što u Svijetu živi cijela jedna Banjaluka, jednako i da u njemu živi cijela jedna Bosna i Hercegovina koja ni u kom slučaju ne smije zaboraviti svoju izvornu domovinu. Također se ovom prilikom želim zahvaliti uredniku našeg magazina Šeher Banjaluka jer me je motivirao da napišem ovaj napis. Ovim putem molim popis svih članova koji dobivaju vaše novine da mi se dostavi, ja ću ga iskoristiti samo za projekt. 18 Š E H E R