Š E H E R BANJA LUKA

Transkript

1 MAGAZIN SAVEZA BANJALUČANA U ŠVEDSKOJ / MAGASIN UTGIVEN AV RIKSFÖRBUNDET BANJALUKA I SVERIGE Š E H E R ŠEHER - Broj 34 - NOVEMBAR-DECEMBAR MOTALA - GODINA VI

2 Uvodnik ZAJEDNO U JOŠ JEDNU GODINU Poštovani čitaoci, Pred vama je već trideset i četvrti broj našeg i vašeg magazina u njegovoj šestoj godini izlaženja. «Šeher Banja Luka» je već etablirana i tražena novina kako u Švedskoj i BiH, tako i diljem svijeta, putem pošte i interneta. Na to smo svi ponosni i potrudit ćemo se da u narednoj godini budemo još sadržajniji, jer vi to, naši vjerni čitaoci, sa punim pravom, zaslužujete. Redakcija magazina i Savez Banjalučana u Švedskoj žele vam uspješnu i sretnu godinu, a našim dopisnicima i čitaocima katoličke i pravoslavne vjeroispovjesti sretne božićne praznike. U protekloj godini svojim prilozima, reportažama, fotografijama, ilustracijama i umjetničkim djelima naš list su obogatili: Mirsad Filipović Slavko Podgorelec Banja Luka (BiH) Fikret Tufek Malmö (Švedska) Ismet Bekrić Ilirska Bistrica (Slovenija) Emina Krzović Stockholm (Švedska) Enisa Bajrić Nyköping (Švedska) Alija Beganović Banja Luka (BiH) Ozren Tinjić Norrköping (Švedska) Mišo Vidović Banja Luka (BiH) Azra Avdagić Motala (Švedska) Mujo Metaj Halmstad (Švedska) Nerko Galešić Saint Louis (USA) Branko Tomić Norrköping (Švedska) Sakib Salama (Australija) Goran Mulahusić Motala (Švedska) Faruk Tičić Birmingham (Engleska) Edhem Trako Kristijansand (Norveška) Fahro Konjhodžić Oslo (Norveška) Enver Kadenić Manchester (USA) Jasenko Selimović Stockholm (Švedska) Kemal Coco Bihać (BiH) Slobodan Rašić Bobara Banja Luka (BiH) Enes Zahić - (Finska) Radmila Karlaš Banja Luka (BiH) Srđan Šušnica Banja Luka (BiH) Mustafa Bajagilović - Malmö (Švedska) Nisvet Turkanović Geteborg (Švedska) Atif Turčinhodžić Veile (Danska) Sadeta Sokol - Växjö (Švedska) Namik Alimajstorović Birmingham (Engleska) Marjan Hajnal Bat Yam (Izrael) Irfan Nurudinović Skien (Norveška) Mesud Mulaomerović - Malmö (Švedska) Džemil Vajrača Alvesta (Švedska) Melisa Filipović Linköping (Švedska) Ranko Pavlović - Banja Luka (BiH) Edhem Čizmić Banja Luka (BiH) Ana Judi - Sarajevo (BiH) Dragana Pranjić Geteborg (Švedska) Idriz Saltagić London (Engleska) Nedžad Talović Norrköping (Švedsk a) Kemal Handan Lake Forest (USA) Špiro Bocarić iz slikarske zaostavštine Jasmin Kobašlić Örebro (Švedska) Denis Dželić - (Danska) Mirsad Omerbašić - Örebro (Švedska) Zlatko Lukić Split (Hrvatska) Sanjin Čošabić Pariz (Francuska) Sabina Nuhanović Landskrona (Švedska) Fatima Mahmutović - Örebro (Švedska) Anto Miketa Grac (Austrija) Zlatan Gunić - Banja Luka (BiH ) Aljoša Mujagić - Ontario (Kanada) Migdat Hodžić San Francisko (USA) Alija Trako Oslo (Norveška) Boris Pržulj Omišalj (Hrvatska) Šimo Ešić - Tuzla (BiH) Sead Mulabdić Stafanstorp (Švedska) Halil Ibrišagić Banja Luka (BiH) Jovan Joco Bojović Banja Luka (BiH) Džabir Maglajlić - Njemačka Ševko Kadrić Nenad Radanović Torbjörn Andersson Nyköping (Švedska) Ahmet Kozaragić Norrtälje (Švedska) Sead Cerić Donji Vakuf (BiH) Edin Osmančević - Geteborg (Švedska) Muhamed Ibrahimbegović Palada Geteborg (Švedska) Helin Ljunberg Linköping (Švedska) Denis Hadžiomerović - Donji Vakuf (BiH) Izeta Štaljo Rakić Mosman (Australija) Dr. Severin D. Rakić - Mosman (Australija) Samir Zahirović Donji Vakuf (BiH) Amela De La Cruz Stockholm (Švedska) Armin Džindo - Banja Luka (BiH) Rešad Salihović - Banja Luka (BiH) Dinko Osmančević - Banja Luka (BiH) Slobodan Bojović - Banja Luka (BiH) Ljubica Perkman Frankfurt (Njemačka) Ajna Duzić Jajce (BiH) Muharem Sitnica Sića Nybro (Švedska) Adem Čukur - Geteborg (Švedska) Mersad Rajić Toronto (Kanada) Ferid Lukačević - Landskrona (Švedska) Alija Sarač Banja Luka (BiH) Vasvija Dedić Bačevac - Malmö (Švedska) Zlatko Avdagić - Motala (Švedska) Muharem Numanspahić Växjö (Švedska) Mirsad Filipović - Motala (Švedska) OSNOVAN/GRUNDAT Izdavač/Utgivare SAVEZ BANJALUČANA U ŠVEDSKOJ RIKSFÖRBUNDET BANJALUKA I SVERIGE ISSN Glavni i odgovorni urednik/ Chefredaktör och ansvarig utgivare Mirsad Filipović Urednik/Redaktor Goran Mulahusić Grafička obrada/grafisk arbete Art-studio EMMA Lektor/Korrekturläsare Ismet Bekrić Blagajnik-Ekonom/Kassör-Ekonom Zlatko Avdagić Redakcija/Redaktion Goran Mulahusić Enisa Bajrić Fatima Mahmutović Haris Grabovac Nedžad Talović Dopisnici/Korrespondenter Ismet Bekrić (Slovenija) Slavko Podgorelec (BiH) Mišo Vidović (BiH) Kemal Coco (BiH) Radmila Karlaš (BiH) Aida Bašić (Švedska) Rešad Salihović (BiH) Dr Severin D. Rakić Australija Adresa redakcije/redaktionens adress Šeher Banjaluka, Luxorgatan 12, Motala Telefon: +46(0) Internet: E-post: mirsad.filipovic@hotmail.com List izlazi dvomjesečno Godišnja pretplata: 6 brojeva 150 SEK plus poštarina Pretplata i reklame +46(0) E-post: mirsad.filipovic@hotmail.com Rukopisi, crteži i fotografije se ne vraćaju Štampa/Tryck NIGD DNN Banja Luka Naslovna strana Zlatko Valentić, Predvečerje 2 2 Š E H E R

3 Sadržaj Reportaža: 20 susret Banjalučana...4 Domovini-za praznik: Sjećanja na ZAVNOBiH...8 Nova vlada, stari problemi...: Sutra je bilo juče...12 Kolumna: Kutija šarenih laža i Bajke...14 Feljton: Poruke netolerancije i mržnje...16 Čija je Sutorina?...18 Zapis o Stambolu(1.): Ljube se istok i zapad Mozaik. Jubilarni 20 susret Banjalučana...22 Sjećanje: Tragovi postojanja...24 Ulicama Banjaluke: Balkanski Amsterdam...26 Priče iz banjalučkog djetinjstva: Pola medvjed, pola mamut...28 Zapis iz Londona: Ljepše nam je kad zapjevamo...30 Sjećanje: Djeca sa Pržine...32 Reportaža: Duh domovine i baštine...34 Životna priča: Karabin...36 Reportaža: Jubilej za ponos...38 Sjećanje: Maja...40 In memoriam: Zemlja zavičajna...42 Bijeli Božić...44 Poezija...46 str.4 Radosti ponovnih viđenja str.26 Balkanski Amsterdam str.8 Sjećanja na ZAVNOBiH str: 30 Ljepše nam je kad zapjevamo Š E H E R 3

4 RADOSTI PONOVNIH VIĐENJA Piše: Fikret TUFEK Dvadeseti susret Banjalučana zaista je opravdao prefiks - jubilarnog. I ostaće kao prelijepa uspomena u dušama brojnih Banjalučana, ali i drugih koji dođoše. Nitko to ne može kao Banjalučani, jer Banjaluka je šeher namli čaršija, u pjesmi opjevana, u srcima nošena, u dušama sačuvana, od zaborava svakako! Više od Banjalučana, mahom Bošnjaka i Hrvata, protjerano je iz svog grada zbog agresije na BiH , što ostaje kao nauk i pouka. Göteborg je 8. novembra bio Banjaluka u malom. Razdragani susreti u Folkets parku na Mölndalu ostaju za dušu i pamćenje. Stigli su prepuni autobusi Banjalučana iz Malmöa, Halmstada, Örebra, Motale, Norrköpinga, brojni kombiji i privatni automobili. Došla raja banjalučka iz svih krajeva Švedske, ali i iz Danske, Norveške, Švicarske, Bo - sne Pekli se banjalučki ćevapi, mirisala jagnjetina, donijeli na stolove domaće pite, mezetluci i gurabije, popila i pokoja čašica za bolje raspoloženje i drage susrete. Igralo je i plesalo i staro i mlado, i djevojke i žene, i omladinci i ozbiljniji muškarci, više raje banjalučke čitavu ubogu noć na podiju i u hodnicima u razgovoru nego za hastalima. Zaželio se narod viđenja i druženja, zagrljaji i poljupci zbog drugih rastanaka. Okupilo se više desetina Jakupovića, onih banjalučkih, pa eglendišu i prave fotografije za uspomenu. Baš fino, svi su presrećni i ushićeni na 20. jubilarnom susretu tradicije banjalučke. Posebno pripremljen kulturni program uz nastupe hora Zelena rijeka iz Örebra, folklora iz Nor- 4 Š E H E R

5 Foto: Goran Mulahusić rköpinga i Motale, sazlije Asima Hodžića, te predstavljanje čak 12 pisaca, dali su posebnu kulturnu aromu susretu. Tradicija banjalučkih susreta Šukrija Litrić i Elvir Hasanić inicirali su formiranje sekcije, kasnije Saveza Banjalučana u Švedskoj. Te, sada već daleke, oformljene su sekcije Banjalučana: Norrköping, Karlskoga, Karlstad, Örebro, Motala, Nyköping, Nortälje, Uppsala, Stockholm. Kasnije se širile sekcije Banjalučana, kojih samo u Švedskoj ima oko , a u Skandinaviji Uspješnost prvog okupljanja Banjalučana u Örebru godine otvorila je put svim kasnijim susre - tima: Norrköping 1996., Stockholm 1997., Jö nköping 1998., Göteborg 1999., Malmö 2000., Växjö 2001., Motala 2002., Göteborg 2003., Motala 2004., Växjö 2005., Göteborg 2006., Norrköping 2007., Göteborg 2008., Örebro 2009., Landskrona 2010., Jönköping 2011., Motala 2012., Nyköping i Göteborg Najviše, čak pet, susreta u Göteborgu, tri u Motali, po dva u Norrköpingu, Örebru, Växjöu i Jönköpingu, te po jedan u Stockholmu, Malmöu, Landskroni i Nyköpingu. Predsjednici Saveza Banjalučana u Švedskoj bili su: Reuf Jakupović, Elvir Hasanić, Mesud Mulaomerović, Izudin Smajilagić, te sadašnji Mirsad Filipović. Pozdravna riječ: Predsjednik banjalučkog udruženja iz Geteborga Nisvet Turkanović Sala je bila ispunjena do posljednjeg mjesta Program za svačiju dušu Susret je počeo pjesmom o Banjaluci sazlije Asima Hodžića, muha se nije čula, a onda tekst o Banjaluci Muharema Sitnice Siće, koji je govorio glumac Sabahudin Bahtijaragić Cober i dobio pregršt aplauza. Nisvet Turkanović je pozdravio sve prisutne u ime domaćina, a onda je veoma agilni predsjednik Saveza Banjalučana Mirsad Filipović zvanično otvorio 20. susret Banjalučana, kazavši da su Banjalučani najveće zavičajno udruženje okupljeno u Savez koji veoma uspješno djeluje evo punih 20 godina. O uspješnim aktivnostima Saveza Banjalučana u Švedskoj zborili su i prvi predsjednik Reuf Jakupović i veteran predsjednika Mesud Mulaomerović. Nadahnuti nastupi hora Zelena rijeka pod upravom Mirsada Mahmutovića i uz pratnju na harmonici prof. Fikreta Kurbegovića podigli su mnoge na noge, posebno pjesma Sejdefu majka buđaše. Oduševljenje publike i dugotrajne aplauze dobilo je 18 mladih iz folklora BiH Norrköping, koji su izveli Šeherski vez, igre iz Banjaluke u koreografiji afirmisanog Faruka Sarajlića prelijepe nošnje, uigra- Igralo se i plesalo do dugo u noć Osmjesi su uljepšali ovo tradicionalno druženje

6 Šeherski vez, igre iz Banjaluke": Folklor "BiH" Norrköping UD "Budućnost" iz Gornjeg Šehera ponovo na okupu vijek spremni za odličan nastup: Hor "Zelena rijeka" iz Örebra adahnut nastup: Profesor Fikret Kurbegović i Mirsad Mahmutović nost djevojaka i mladića, nikoga nisu ostavili ravnodušnim. Ništa manje pažnje nije izazvao ni nastup folklora Ljiljan Motala koji je izveo Bosanske igre u koreografiji Seada Žunića. Publika je znala da cijeni i dugim aplauzima nagradi sve izvedbe, što je stvorilo posebno lijepu atmosferu u prepunoj sali u kojoj je jedina tema bila Banjaluka! Naravno, sve uz voditelja programa Fikreta Tufeka, urednika u Bosanskoj pošti. Riječ i djelo Enisa Popović Čengić, Goraždanka koja je na - pisala pjesme o Banjaluci, govorila je stihove iz zbirke Iskrice nade. Seima Višić je došla iz Švicarske gdje živi od 1995., a predstavila je knjige Sjećanja na oteti grad i Tuđinci, koja je prevedena i na njemački jezik. Enisa Bajrić je približila dvojezičnu knjigu Put u nepoznato/vägen till det okända čitajući dirljiva sjećanja. Sadeta Sokol nije mogla doći, ali je njene dvije pjesme pročitao Sabahudin Bahtijaragić Cober, koji je uz to govorio i poemu Govor meita nastalu i pročitanu na prvom susretu Banjalučana u Örebru. Šemso Avdić, romski pisac iz Banjaluke, čijih je osam djela prevedeno na više jezika, predstavio je najnoviju knjigu (2014.) Odiseja Roma Banjaluke krajem XX vijeka Karta u jednom smjeru. Nedžad Talović je govorio o svojim knjigama pjesama Grad u ruži i Dvori od sjećanja, koje su lirska hronika njegova životnog puta kroz iskazanu ljubav prema svom rodnom gradu Banjaluci. Tomislav Ljevak, čuveni filmski i TV snimatelj, rodno je Sarajevo, gdje proveo cijeli rat, zamijenio Halmstadom, ovog puta se umjesto kamerom predstavio predstavio dokumentarnom poezijom Sjećanja I i II. Mirsad Omerbašić je govorio o svom dirljivom romanu Banjalučki crveni kombi koji je istinito svjedočanstvo ratnih strahota posvećeno Banjalučanima koji su ih doživjeli. Idriz Saltagić je don io svoj novi roman Bosanac u Hayd parku i Drame i kazao da će u Engleskoj 15. novembra u engleskom klubu obilježiti 50 godina književnog i novinarskog rada. Dragana Pranjić je bila prvi put na susretu i predstavila Draganasgarden, knjigu za svaku ženu ; formirala je udruženje žena u Banjaluci, a sada će to učiniti i u Švedskoj. Fikret Tufek je još jednom uveo brojne zaljubljenike sporta u dvojezičnu monografiju Košarkaški klub/basketbollföreningen Bosna L-A u kojoj je na 200 strana predstavljen uspjeh 837 registriranih košarkaša u Landskroni koji su košarku počeli igrati na betonu i dospjeli do kvalifikacija za Prvu ligu i gdje je uz bh. djecu i mlade bilo 17 nacionalnosti.

7 Druženje i zabava Svi su na 20 susret Banjalučana došli zbog druženja i zabave. Najmlađa Alicia Tabaković (20 mjeseci) iz Göteborga je sa mamom Almom (31) i tatom Alenom (35), ali tu je i majka Raza (58), pa dido Ćamil Rastoder (65) iz Tranåsa, koji ponosito naglašava - sa Abacije u Banjaluci. Najstarijih je bilo više: Tomislav Ljevak (86), Muhamed Ibrahimbegović Palada (85), poznati banjalučki sportski radnik ali i u organizaciji ovogodišnjih susreta, te Alija Smailhodžić (82), veliki aktivista u Halmstadu, inače iz Olova. Došli iz Osla u No - rveškoj maksuz na susret Alija Trako i Irfan Rizvanović, iz Danske svaki put dođe Emina Islamović, iz Švicarske redovno na susretima Seima Višić, a iz Banjaluke zapucao pravo na susret Isak Hrkić. U veseloj sali pjesma za svim stolovima pažnju privlači glasina Hidajeta Osmančevića Gare koji izvodi arije iz poznatih opera pa drugi utihnuli, jer ga je zaista prelijepo slušati. Faruk Sarajlić naglašava da mu na susretu svaki put proradi damar šeherski. Edin i Dinka Krnjić među najrasplesanijim na podijumu, ali Edin se brzo povuče a Dinka neumorna. Zlatan Dajić iz Örebra sa suprugom i društvom najviše za šankom, dok Suada Kovačević s mužem Fuadom i rajom priča o danima kraj Vrbasa. Ibrahim Hadžidedić s društvom na jednoj, a Vahid Alić na drugoj strani, uz sevdalinku kojoj je posebno vičan kao pjevač estrade. Fatima Obradovac mezetluke raširila na hastalu, tu su Midhat i Adi Kobašlić, Mesud Filipović, Šemsa Pandić, porodice Muharemović, Pletilić, Malkić, Hodžić, Pašić, Šešivarević, Selimović, Đulović, Ademović, Zeljković, Karahalilović, Kušmić, Abdić, Ustamujić, Smajlhodžić... Organizatori najavljuju veliki broj sponzora i bogatu tombolu, prvu nagradu avionsku kartu za Tuzlu dobila je Goraždanka Dženita Redžić iz Motale, pa društvo oko nje proslavlja nazdravljajući. Orkestar Ritam srca, osnovan 2006., imao je do sada 300 koncerata: Ramiz Jakupović, Adnan Bahtijaragić, Amel i Mu amer Hrnić i Emir Horozić, predivni zabavljači. Književnici na okupu: Dragana Pranjić, Enisa Popović Čengić, Šemso Avdić, Idriz Saltagić i Enisa Bajrić Štimung za pamćenje Mladi nastavljaju tradiciju Rijetki trenutak za predah Mujo Metaj, predsjednik Centra za aktivnosti Halmstad, prekrio čitav zid izložbom o radu ovog vrijednog udruženja, obraća se na kraju s informacijom da će 21. susret Banjalučana biti 17. oktobra u Halmstadu! Aferim, ni najmanji propust, sve je bilo u duhu Banjaluke, druženje u prvom planu sa sjećanjima, malo je ovako lijepih susreta koji ostaju za dušu, mogu to samo Banjalučanke i Banjalučani!

8 DOMOVINI ZA PRAZNIK SJEĆANJA NA ZAVN Foto: Goran Mulahusić i Haris Tucaković Tekst: Mirsad Filipović Mnogobrojna bosanskohercegovačka udru ženja, organizaciije i savezi, koji djeluju na prostorima Kraljevine Švedske, svečano su obilježili Dan državnosti svoje domovine. Vrijedni volonteri su i ovaj put pokazali veliku želju da na što ljepši i dostojanstveniji način pokažu koliko im je važan ovaj značajni datum. I vaš urednik je u svojstvu predsjednika Saveza Banjalučana, a na poziv organizatora, prisustvovao obilježavanjima ovog praznika. Ovaj prilog započet ću sa Geteborgom (Göteborg) gdje se u organizaciji Saveza udruženja "Integrijum", a pod pokro - viteljstvom Udruženja sjećanja na žrtve genocida "Nikad više", svečano obilježio Dan državnosti BiH. U trodnevnoj posjeti bio je i specijalni gost, general Jovan Divjak, koji je i osnivač Fondacije "Obrazovanje gradi BiH". Uz njega gosti su bili i dobitnici "Zlatnog ljiljana" Džebrail Bajramović i Velid Bajramović. U prepunoj sali gosti su odgovarali na mnogobrojna pitanja o BiH, nenoj sadašnjosti i budućnosti, preprekama za ulazak u evropske integracije, te ekonomskoj i političkoj situaciji. Ovu priliku gosti su iskoristili da predstave i svoje knjige. Udruženje logoraša iz Geteborga, s predsjednikom Sejadom Duračekom na čelu, postavilo je prvu izložbu slika "Memorial sobe", koja je otvorena ove godine u Brčkom. U kulturnom dijelu programa vidjeli smo odličan nastup djece iz bosanske dopunske škole. Svojim izuzetnim nastupom prisutne je oduševio Samir Elkazović koji je otpjevao je nekoliko sevdalinki. Dan poslije Goran Mulahusić i ja smo se zaputili u Vekšjo (Växjö), kotar Kronoberg gdje je uz organizaciju Ljiljana" Växjö, Bošnjačke islamske zajednice Växjö, bh. asocijacije mladih "BLUSRCU" iz Alveste, bh. udruženja logoraša Växjö i "Lillium Bosniacum", pripremljen bogat i sadržajan program za ovaj svečani dan. Organizatori su se potrudili da uz fudbalski turnir, bogat kulturni program, izložbe, predavanje i obraćanje gostiju ovaj dan ostane dugo u sjećanju mnogobrojnih posjetitelja. Veliku pažnju prisutnih svojim izlaganjem je privukao specijalni gost koji je stigao iz domovine, profesor i književnik Džemaludin Latić. Na kraju je bio prikazan kratkometražni igrani film mladog autora Semira Lokvića, o ratnim događanjima i stradanjima nedužnih Bošnjaka u prijedorskoj opštini godine. Zanimljivo je da je glavnu ulogu odigrao, nadahnuto, banjalučki glumac Sabahudin Bahtijaragić Cober. Slijedeće subote sam bio gost u Linšepingu (Linköping) gdje je BiH Savez žena, na samo njima svojstven način, obilježio 71. rođendan Bosne i Hercegovine. Skup je otvorila predsjednica Saveza Senada Bešić istakavši važnost ovog značajnog datuma. Žene su uvijek imale fantastične ideje, 8 Š E H E R

9 Odličan nastup učenika koji redovno pohađaju nastavu bosanskog jezika OBiH Tri Zlatna Ljiljana: Džebrail Bajramović, General Jovan Divjak i Velid Bajramović a ovaj put bila je to, uz bogat kulturni program, prezentacija domaćeg kruha, peciva, kuruze i drugih poslastica od brašna, uz kućne specijalitete, kajmak, sir, ajvar, suho meso i dr. Bio je to stvarno praznik za oči, preko 200 gostiju je imalo šta i probati. Razmjenjivali su se recepti, a ponosne majstorice bosanske kuhinje su srdačno nudile svoje proizvode na prepunoj trpezi. Poslije bogatog kulturnog programa prisutne je zabavljao Nadir Garčević. Uspješan domaćin je bilo udruženje Linköping Naši gosti: general Jovan Divjak, dobitnici Zlatnog ljiljana Džebrail i Velid Bajramović i književnik Džemaludin Latić Susret prijatelja Sala je bila premala da primi sve posjetioce

10 Reportaža Malonogometni turnir održan je u Växjö Oduševio svojim interpretacijama sevdalinki: Samir Elkazović Fantastična prezentacija bh. gurmanluka Zapažen nastup: Hor "Ljljan" iz Motale PUNA RAVNOPRAVNOST SVIH Dan državnosti Bosne i Hercegovine je praznik u Bosni i Hercegovini, koji se obilježava svakog 25. novembra. Na taj dan godine, na Prvom zasjedanju ZAVNOBIH-a u Mrkonjić Gradu usvojena je Rezolucija ZAVNOBiH-a, u kojoj je izražena odlučnost naroda BiH da njihova zemlja bude zbratimljena zajednica u kojoj će biti osigurana puna ravnopravnost svih, te ravnopravnost Republike BiH unutar jugoslovenske federacije, sa historijskim granicama koje su datirale još iz vremena srednjevjekovne Bosne. Prvo zasjedanje ZAVNOBiH-a počelo je u Mrkonjić-Gradu 25. novembra godine u 19 sati. Završeno je iste noći, 26. novembra, u 4 sata ujutro. Ovoj osnivačkoj skupštini prisustvovalo je 247 delegata iz svih krajeva BiH, od kojih 173 sa pravom glasa. Na prvom zasjedanju, ZAVNOBiH je formalno konstituisan kao predstavništvo Narodno-oslobodilačkog pokreta (NOP) Bosne i Hercegovine, ali je u stvarnosti i praksi djelovao kao njen najviši organ vlasti. Odbornici su usvojili Rezoluciju ZAVNOBiH-a i Proglas narodima BiH u kojima se ističe da ubuduće BiH i njene narode u zemlji i inostranstvu mogu zastupati i predstavljati samo ZAVNOBiH i AVNOJ. Ovim aktima istovremeno je izražena odlučnost naroda BiH da njihova zemlja, koja nije ni srpska, ni hrvatska, ni muslimanska, nego i srpska i muslimanska i hrvatska, bude zbratimljena zajednica u kojoj će biti osigurana puna ravnopravnost svih Srba, Muslimana i Hrvata. Na zasjedanju je izabrana delegacija od 58 članova koja će predstavljati BiH na Drugom zasjedanju AVNOJ-a (29. novembar 1943). 10 Š E H E R

11 Reportaža BiH Savez žena je svečano obilježio 71. rođendan naše domovine Mladi su obilježili proslavu u Växjö Džemaludin Latić u društvu predsjednika Islamske zajednice Idriza Karamana i predsjednice Saveza BiH udruženja Azre Jelačić Skupu se obratio i predsjednik Saveza Banjalučana U prvom planu: Zlatko Avdagić Hor "Ljiljan" Växjö Folklor "Žena 99" iz Värnama 11

12 Reportaža Nova vlada, stari problemi... SUTRA JE BILO JUČE Tekst i fotografije:m.vidović Novi-stari predsjednik RS Milorad Dodik nije puno tražio, i birao, kada je riječ o imenovanju ma ndatara za sastav nove entitetske vlade. Ponovo je odabrao Željku Cvijanović. Na pitanje kakvu bi novu vladu mogla sastaviti nova-stara mandarka (vjerovatno i premijerka), nameće se odgovor, da će to, najvjerovatnije, biti miks po sistemu starih i novih ministara. U ovom trenutku izvjesno je da će najveći broj onih koji će sjesti u ministarske fotelje biti iz SNSD-a, a dosadašnje procjene govore da bi koalicioni partneri, Demokratski i narodni savez i Socijalistička partija, trebalo da dobiju više ministara ne go što su ih imali u prethodnoj vladi. Podrška Miloradu Dodiku već sada je naplaćena. Nedeljko Ćubrilović, bivši ministar saobraćaja i veza, izabran je za predsjednika parlamenta. Parlament, odnosno Čubrilović, još nije dobio četiri potpredsjednika; dva potpredsjednika svakako imaće predstavnici bošnjačkog i hrvatskog naroda, navjerovatnije iz koalicije Domovina. Koalicija Domovina u Vladi Što se tiče raspodjele mini s t a r - skih mjesta za predstavnike bošnj a čkog i hrvatskog naroda, pr e dsta vnici koalicije Domovina obavili su konsultacije sa predsjednikom RS Miloradom Dodikom kada se razgovaralo o mandataru. - Koalicija Domovina spre mna je participirati u Vladi RS - izja vio je 27. Novembra, nakon sa stanka sa predsjednikom RS Miloradom Dodikom, Ramiz Salkić, entitetski potpredsjednik. Salkić je kazao da bi učešće predstavnika koalicije Domovina u izvršnoj vlasti značilo i dobivanje čvrstih garancija za rješavanje ključnih pitanja vezanih za položaj Bošnjaka, prije svega u ob lasti obrazovanja. - Mi imamo kapacitet i prema biračima smo obavezni da njihove interese zastupamo u vlasti entiteta RS naglasio je između ostalog Salkić. S druge strane, nakon ovog sastanka Milorad Dodik je istakao kako bi bilo značajno, zbog relaksacije političkih odnosa, da predstavnici bošnj a čkog i hrvatskog naroda iz Do - movine budu dio Vlade RS. Opozicija: Slušamo samo stare fraze U trenutku pisanja ovog teksta (početak decembra-op.aut), manda tarka Željka Cvijanović privodila je kraju konsultacije sa političkim partijama. Kao ni kod Dodika, tako ni kod Cvijanovićeve nisu došli predstavnici opozicionih političkih partija okupljenih u Savez za promjene. I oni koji se pojavili u njenom kabinetu sindikati, penzioneri, predstavnici poslovnih zajednica, ali i vladajućih političkih partija, DNS I Socijalističke partije, nisu imali prilike čuti ništa što već ranije nisu znali. Mandatarka je (tokom konsultacija sebe već zove i budućom premijerkom), prema ocjenama analitičara, ponu dila uglavnom poznate fraze. Ako se prepriča ono što je izgovorila 30. novembra, kada je i zvanično predstavljena kao mandatarka, svodi se to na jačanje privrede, stvaranje boljih uslova za otvaranje novih radnih mjesta i očuvanje postojećih, a najavila je i sređivanje stvari u javnom sektoru i uvođenje više reda u rad kontrolnih organa. Obećanja o tome kako će nova vlada, kao i do sa dašnja, pokazivati socijalnu osje tljivost prema svim kategorijama stanovništva, vjerovatno bi kao i u prethodnom periodu moglo ostati mrtvo slovo na papiru, jer postavlja se pitanje - kako namaknuti novac iz budžeta kojeg će biti sve manje, a biće sve više onih kojima će taj novac biti potreban. Ako nas sjećanje dobro služi, mandatarka-premijerka nije se previše bavila ogromnim kreditnim zaduženjima, čija količina opasno dovodi u pitanje ekomomsko-finansijsku stabilnost entiteta. Kako i na koji način riješiti ovaj problem, čini se, da bi za novu-staru vladu mogao biti (ne)premostiv problem; nova zadu - ženja kod međunarodnih finansijskih organizacija, kako bi se vratile ranije obaveze, predstavlja daljni pad u ponor zvani dužničko ropstvo, upozoravaju ekonomski analitičari, ali i opozicija. Neposredno pred zaključenje ovog teksta, po svemu sudeći dogovorena je i rapodjela ministarskih fotelja u novoj vladi. To bi trebalo izgledati ovako. 1. Ministarstvo finansija - Zoran Tegeltija 2. Ministarstvo unutrašnjih poslova - Dragan Lukač 3. Ministarstvo prosvjete i kulture - Dane Malešević 4. Ministarstvo rada i boračko-invalidske zaštite - Milenko Savanović 5. Ministarstvo industrije, energetike i rudarstva - Petar Đokić 6. Ministarstvo pravde - Anton Kasipović 7. Ministarstvo poljoprivrede, šumarstva i vodoprivrede - Stevo Mirjanić 8. Ministarstvo zdravlja i socijalne zaštite - Dragan Bogdanić 9. Ministarstvo nauke i tehnologije - Jasmin Komić 10. Ministarstvo uprave i lokalne samouprave - Lejla Rešić 11. Ministarstvo trgovine i turizma - Predrag Gluhaković 12. Ministarstvo prodice, omladine i sporta - Jasmina Davidović 13. Ministarstvo za prostorno uređenje, građevinarstvo i ekologiju - Srebrenka Golić 14. Ministarstvo saobraćaja i veza - Neđo Trninić 15.Ministarstvo za ekonomske odnose i regionalnu saradnju - Zlatan Klokić 16. Ministarstvo za izbjeglice i raseljena lica - Davor Čordaš Kada je riječ o konstitutivnoj zastupljenosti, u Vladi RS će se nalaziti osam ministara srpske nacionalnosti, pet Bošnjaka i tri Hrvata. S druge strane iz opozicionih političkih partija novoj vladi poručuju: Nećete sastaviti ni godinu dana! 12 Š E H E R

13 Veliki izazovi Sa čime će se suočiti buduća vlada? S onim što je već odavno poznato građanima, ali to nikada nisu javno čuli od najviših predstavnika vlasti: (Ne)postojeća privreda na sta klenim nogama, nestabilna finansij ska situacija, ogromna kreditna za - duženja, kriminal i korupcija koji su se uvukli u sve pore društva, izlizane fraze o velikim ulaganjima, svakodnevni pad opšteg životnog standarda samih građana, itd, itd. Čini se da građani ne treba da budu previše pametni i imaju diplome eko nomskih nauka, pa da shvate u kakvoj se situaciji nalaze - dovoljno je na praviti klasičnu novinarsku anketu među prodavačima na banjalučkoj tržnici, i dobiti sliku kakva je eko nomska i kupovna moć stanovništva. Stoga novogodišnja čestika gra - đanima kao izbor stare-nove vla de i premijerke, građanima ne daje barem malo optimizima: Entitetski zvaničnici ocijeniće proteklu godinu kao uspješnu, iako je bila puna izazova. Sve će to marljivo, prilježno i podržati, vjerovatno, njima odani (režimski) mediji. Neće štedjeti ljude i resurse da ko zna po koji put, po nalogu svojih urednika, ispričaju storiju o boljem životu koji predstoji, a koga je sve manje i u bajkama. A sve manje i manje i djeca prestaju vjerovati u bajke! Dva papka Elem, u trenutku kada se ovaj tekst nađe pred čitaocima, Željka Cvijanović će pred parlamentom obrazlagati svoj ekspoze. Vjerovatno će dobiti podršku 44 poslanika, koliko ih čini skupštinsku većinu, i nakon toga održati prvu sjednicu stare-nove vla de. Ipak, veliku sjenu (čitaj: mrlju) na formiranje skupštinske većine bacio je slučaj Dva papka. Nakon što su pojedini portali objavili snimak razgovora u kojem Željka Cvijanović, kako je prezentovano, govori o ku povini poslanika u parlamentu, koristeći pritom žargonski termin pa pak za poslanike, na konstituirajućoj sjedici parlamenta dva posla nika koja su izabrani na listama Narodnog demokratskog pokreta, Vojin Mitrović i Ilija Stevančević, SDS-Partija ujedinjenih penzionera, prešli su na stranu SNSD-a, DNS-a, Socijalističke partije, pa se tako do šlo do većine u parlamentu (44 po slanika). O ovom slučaju mediji su potrošili prilično vremena i prostora, ali će u narednom periodu ovaj slučaj (policija i tužilaštvo obavili površno i neubjedljivo istragu) biti svojevrsna hipoteka nad radom buduće vlade na čelu sa Željkom Cvijanović.

14 Kutija šarenih Kolumna Piše: Radmila Karlaš U jednoj maloj provinciji nerazumljivog imena desili su se izbori. Formirana je Vlada i podijeljene pozicije kao bombonice. Narod date provincije, kao i obično, za svakodnevnu upotrebu dobio je Kutiju šarenih laža. A Kutija upakovana u šareno, i budali je drago sve skupa sa mašnicom. Ljudi je naprosto obožavaju, čak su joj i pjesmu spjevali, lijepa li si mašno mala, tvome tvorcu vječno hvala. I tako bi to jednoobrazno obožavanje potrajalo ko zna koliko, da djeca u svojoj djetinjoj bezazlenosti nisu provalila lakrdijašku Kutiju. I upozorila roditelje da u njoj nema ništa, ni novaca za hranu, lizalice, slatkiše, odjeću, obuću, igračke. Baš ništa. - Šutite djeco, uzvratila su Naborana čela - ima, kako da nema, sve je tu od toga što ste nabrojali. - Nije, Kutija je prazna i u nju samo možemo staviti Bobija da mu ne bude hladno. - Psa u Kutiju, e to ne može. - Ali mi nemamo nikakve koristi od nje, osim da gledamo u nju. A toliko je prazna da od tog dođe muka. - Ćutite, ostala djeca nemaju tako lijepu Kutiju sa šarenim lažama, a vi se još žalite. - Mama i tata, ostala djeca imaju kutije pune hrane, igračaka i... i... - Djeco, sad je dosta. Na spavanje! - Ali, nismo večerali. - Ako, pogledajte za Laku noć našu lijepu Kutiju... - Krče nam crijeva, ne možemo spavati. - Kakva ste vi to djeca, nemate nimalo osjećaja za bajku. U bajkama ima svega. - Potrošili smo sve bajke da zamislimo ogrev koji nemamo, cipele i patike koje takođe nemamo, sit ručak svaki dan koji ne jedemo, putovanja na more na koja ne idemo... - Djeco, dosta. Ako želite da živite i preživite ovdje, moraćete da imate bujniju maštu. - Ali... - Na spavanje, rekao sam. Malo potom, čupava glavica proviruje na vratima. - Tata... - Šta je sad opet. - Možeš li ti da nam ispričaš neku bajku pred spavanje. - E, ni tata sine ne zna više nijednu! Kutija je uvijek prisutna u stvarnosti savremenog čovjeka u XXI vijeku pod dinastijom La Kat. Tako npr., kad ih povremeno u njihovoj provinciji Je Di Gov Na posjeti neko izdaleka, iz prošlog života, prvo pitanje je uvijek zašto tako manično pilje u tu Kutiju koja je prazna. - Nije, odgovaraju jetko. - Kako pobogu nije!? - kategorični su - ta oni s drugog kontinenra vide da jest. Svašta. - E vi ste mi baš pametni. Nego sjedite malo, a sad što se tiče onog kafa, rakija, meza, to vam je sve u onoj Kutiji. Ako insistirate da je prazna, to ćete i dobiti. Zato vam je bolje da mislite da nije. Ali, ljudi, vi ste u ovoj provinciji Jedi govna nemogući. Evo, frižider vam je prazan kao proizvodne hale nekada najboljih preduzeća. - Jok, to vam se samo čini. A naša provincija pod dinastijom La Kat se ne zove Jedi govna, već Je Di Gov Na, moliću pravilan izgovor. Nego, dragi gosti, jeste li se poslužili. (...) - I dođite nam opet da zajedno uživamo u našoj Kutiji sa šarenim lažama. Zbogom, zbogom, do sljedeće godine. Adio! Vrata se sa treskom zatvaraju. Kutija šarenih laža, kažu znalci, najveći je procvat doživjela pod vladavinom aktuelnog cara Milin Ćun a Krat Ka. Kažu da je osnov šarenih laža u etimologiji carevog imena. Od malena su ga jedino one mogle utješiti. Kada bi išao piškiti, pogotovo. Aktuelni podanici cara Milin Ćun a Krat Ka, kada je već prošli život u pitanju, bar onaj u ravni gdje su vladali carevi dinastije Ćun a Du Ga, nerijetko uviđaju značaj Kutije i kod onih drugih koji su se, kako se već kaže, "snašli." Rijetko se viđaju, ali se nekad jednostavno dese incidentne situacije. I razgovor uvijek krene ovako. - Blago vama, kako imate lijepu Kutiju sa šarenim lažama. Niste ni svjesni koliko smo se mi morali truditi oko njenog osmišljavanja, da bi je vi ovako imali na izvolte. - Mda. - Sretni ste, sretni. Mi smo za razliku od šarenih laža zaprave bili na Mauricijusu (Rodosu, Ibici, Djevičanskim ostrvima, kako im se već namjesti, op.p...), zato smo ovako sprženi, u pravu ste, nekada nam je, za vrijeme dinastije Ćun a Du Ga, Makarska bila vrh vrhova i kamo puste sreće da je tako ostalo. Ovako, kad je tu Ćun a Krat Ka, malo šta pomaže. Šta hoće ovaj tvoj dječak? - Tata, porasla mi ćuna, sad sam vidio kad sam išao piškiti. Dobro, sine, imamo goste, ćuti sad. - Tata, sad mi pade na pamet da smo mi odrasli sa pričama o nesretnom i preplašenom caru Milin Ćun a Krat Ka. O tome kako je nastala Kutija sa šarenim lažama. - Sine, idi ti van da se igraš. - Tata, ti si mi rekao da je Kutija ustoličena još kada je naš sadašnji car kao dječko pubertetlija išao piškiti. Kako je toliko plakao da su jedino šarene laže mogle da mu odagnaju užas. Ali, tata, ja ne razumijem zašto je plemeniti car kao dječak naricao, jer sam uvijek sretan kad piškim i vidim kako ćuna iz dana u dan, mašala. - Sine, Foto: Goran Mulahusić 14 Š E H E R

15 Kolumna laža i Bajke nema tu šta da se razumije. Tu ni Oglo Ogulin sa svojim istezanjem ne bi ništa postigao. Dijete drago, neke se stvari ne mogu novcem kupiti. A ta ponajmanje. Sad, nije ni vrijeme ni mjesto za tu istinitu priču koja uzgred nije ni Bajka. Idi van. - Šta priča taj malac o našem caru Milin Ćun a Krat Ka. - Pardon, moj sin je pričao o svojoj ćuni, dozvolićeš! - De, ne ljuti se, samo se podsjetih da sam i ja nekad plakao kad piškim. - Znam, bio si glavna atrakcija, zvali smo te Ni Đe Niš Ta. - A moja me mila draga kad smo se počeli zabavljati zvala Dugmence, tražila ga je satima dok ga ne nađe. I tad sam plakao. Nego, počeh ti pričati o svojoj sadašnjoj muci, nikako da uheftam sve obaveze. Djeca idu na jahanje, skijanje, škole stranih jezika od UK do Edinburga, preko Malte, znaš li ti šta je to, znaš, dobro, ne moraš me stalno podsjećati da ste ti i tvoja gospoja još za onog sistema bili poliglote. Nego, slušaj dalje, meni trebaju cijela dva dana samo da mi obračunaju sve moje plate, da, da, ove ovdje, pa one u zajedničkim organima, a tek topli obroci, odvojen život, novac za reprezentacije, prezentacije, telefone, odijela... A tek kamate, iiiih. Pa dok pokupim sve kirije za poslovne prostore, a tu su i stanovi. To je posebna priča. Kažu nekad Sačekajte, nemamo! Pa kako majku mu nemate, prasnem ja i vidim da i oni imaju svoju Kutiju sa šarenim lažama. To imate, kažem, a za kiriju nemate. A oni meni da zagrabim iz nje. Kakav bezobrazluk! - Mmm...da... - Kažem ženi da je potpuno razumijem. Da, ne podsjećaj, do rata smo imali problema koje nismo sami prouzrokavali. - Znam, Dugmence. - Zasluženi nadimak mi je teška srca oprostila, ali ružna vremena bila, imamo nešto crkavice, ona hoće u Makarsku u kamp, ja smatram da shodno našim platama više priliči da idemo na Balkanu, možemo tamo da spavamo i u našoj škodi, i tu dođe do svađe. Naši su se problemi izgladili vremenom. Vuk je ona pravi, samo ste je trebali vidjeti kako onda, ma onda znate, grabila je po dva-tri stana. Kako ko naguli, kako kažete, nisu nagulili, pa dobro, kako koga humano odsele mahom zauvijek, ona odmah drugu bravu. Genijalnost je u svakodnevnim stvarima. Jeste brate, vratili smo poslije sve te stanove, ali šta smo se kirija od njih nakupili, iiih. A tek onaj naš, četvorosoban u koji provalismo na vrijeme, e u njemu smo se gotivili do mile volje. I tako malo pomalo, ojačale nam poslovne spsosobnosti u najgorem periodu. -Mda... - Sad, kažem ja ženi da je razumijem, ona muku muči sa svim tim dividendama, pa cijelom gomilom radnika u našim biroima, buticima i slično. Ko je još vidio da se radnici plaćaju svaki mjesec i još da im se uplaćuje osiguranje. Sve su to truleži još iz onog sistema. A tek njene muke sa služavkama... -Molim! - Ma, sa kućnim pomoćnicama. Te ženturače očekuju i neki respekt. Za šta respekt, žabe krastače, pitam ja. Znate, sve su one fakultetski obrazovane i njima taj fakultet iskvari mozak. Traže da ih platimo koliko smo se dogovorili, a ne shvataju jadne da se mi dogovaramo tek reda radi. Moja žena naime uvijek jasno vidi i kad ne vidi da prozori nisu dobro oprani, ručak je loše skuhan, prašina je opajana ubi bože i šta ona tu ima da im plaća. - Tako ste najurili i moju ženu prošli mjesec bez da ste joj platili i cvonjak. - E vidiš, mi isto prema svima, nećemo da neko pomisli kako tu ima neke protekcije. Uz to, tvoja žena je magistrant još iz ONOG doba. Prema njoj treba pokazati izuzetnu strogost. - Mda... - Moja žena sve rikta bez premca. Ona je lijepo kupila sve svoje diplome bez da opterećuje mozak i čime je to rezultiralo... Pa, to vam je sad izuzetno uspješna biznismenka, političarka, supruga, žena i majka iiiiih. - Mda.. - Ipak, ja vam zavidim. Mi više nemamo vremena ni za šta, ona me već dugo ne zove Dugmence, a o tome sam nekad maštao, da skinem sa sebe taj prokleti nadimak. Sad, sad me zove Iglence. - Mašala, je l' u plastu sijena. - Smij se samo, ali puno smo se napatili... - Ko se ne bi napatio tražeći iglu u plastu sijena uključujući i ovaj Mauricijus, svi su nas gledali kao da pričamo svahili. Ti znaš da sam ja uvijek prepisivao od tebe na časovima engleskog. - Mda... - Slušaj, ovo ti je da se kamen rasplače. Mojoj sirotoj ženi nisu dali da ukrca komodu u avion. Mala unikatna komodica za dnevni boravak. Čak je i policija intervenisala. U njihovu korist, što je, smatraj, nedopustivo. Tražili smo razgovor sa predstavnicima naše ambasade, ali čuli smo da su i sami već imali problema sa različitim ukrcavanjima. - Mda... - Gospoja, diži se! Uzgred, lijepa ti je ova Kutija sa šarenim lažama! Malo kopa nos, potom gleda kroz prozor. - Na sljedećem zasjedanju imam izlaganje baš o Kutiji. Ekspoze. Pa, ponestalo mi je inspiracije. Šta da pričam. Reci svom drugu. Da se ne osramotim pred Milin ćun a krat ka. - Mda... Pa, pričaj im kako je to bilo kada je vladao Ćun a Du Ga u provinciji I Ma Sve Ga za razliku od ove Je Di Gov Na, a Milin ćun a krat ka ostala kratka. - Je l' ti to mene zajebavaš. - Jok. Za to mi je već odavno ponestalo inspiracije. A sada zbogom! Gledaju u zatvorena vrata. Jedni s jedne, drugi s druge strane. - Pas mater, kaže prva žena dok gleda Kutiju. - Pas mater, kaže žena s druge strane vrata - jebala ih njihova Kutija. Smislićemo mi već nešto. Da nije bilo nas, vraga bi im trebale šarene laže. A kažem ti, mužu moj, glave će im doći. Š E H E R 15

16 Feljton STUDIJA SLUČAJA PORUKA BANJALUČKIH GRAFITA I POLITIČKE ELITE PORUKE NETOLERANCIJE I MRŽNJE Piše: Srđan ŠUŠNICA RE/okupacija javnog prostora mržnjom i etničkim čišćenjem put u etno-fašizam Apstrakt: Namjera ovog teksta je analizirati simboliku i značenja uličnih etno-vjerskih grafita, parola, stikera i konzumaciju (čitanje, recepciju) njihovih tekstova i podtekstualnih poruka u Banjoj Luci, nekada vojno-strateškom, a sada političkom centru Republike Srpske (RS). Etno-vjerski grafiti su zapaljiva forma street arta čiji narativni i vizuelni kodovi sadrže dominantna nacionalna i vjerska obilježja, teme i mitove, u ovom slučaju, srpskog etničkog korpusa, i koji u postratnom kontekstu vrlo lako postaju govor mržnje kroz isticanje etno-vjerskih razlika, veličanje zločina i ratnih uspjeha, vrijeđanje i netrpeljivost prema drugačijem. Sa njima se agresivno proizvodi vidljivost našeg toliko snažno, da diskurzivno proizvodi nevidljivost i autocenzuru drugog i drugačijeg. Tekst daje kontekstualnu interprentaciju značenja i društveno-političkih diskurza grafita, u svjetlu građanskog rata i agresije na Bosnu i Hercegovinu (BiH) i djelovanja političkih elita u RS. To čini propitujući prirodu, karakteristike, intenzitet i kvalitet veze između produkcije i konzumacije etno-fašističkog govora mržnje u grafitima na jednoj i poruka etno-političke elite u RS u javnom, regulativnom i medijskom prostoru na drugoj strani. Naglašavajući njihovu snažnu povezanost i interaktivnost, tekst ukazuje na još uvijek svježu političku namjeru populističke legitimizacije građanskog rata, zločina i etničkog čišćenja, ali i glorifikacije RS i podjele BiH kao legitimnih ratnih stečevina srpskog naroda u BiH. Ekstremna vidljivost i intenzitet veze između ulice i politike indukuje zaborav na multietničku prošlost nudi narodni i duhovni legitimitet za opstanak RS baš u ovom gradu i za njegovo pripadanje baš srpskom etničkom korpusu. Nudi nategnuti kulturnopolitički i ratno-emancipatorski kontinuitet i normalnost RS i otkriva pravu namjeru krvoprolića u kojem je nastala. U dosljednom maniru Umbertovog Ur-fašizma. Ključne riječi: street art, javni prostor, etno-vjerski grafiti, govor mržnje, nacionalizam, etničko čišćenje, etno-politička elita, etno-fašizam, Banja Luka (BiH). Umjesto uvoda Ovaj tekst je dio autorovog magistarskog istraživanja na Fakultetu za društvene nauke u Ljubljani i pokušaj da se prikaže priroda, intenzitet i posljedice POVEZANOSTI između produkcije i konzumacije etno-vjerskih uličnih grafita, parola i stikera na jednoj strani i produkcije i konzumacije poruka političke elite u javnom i medijskom prostoru na drugoj strani. Pokušaj da se prikaže način na koji ove poruke, u međusobnoj interaktivnosti, okupiraju i osvajaju javni, društveni i politički prostor i proizvode etnokratiju u današnjoj Bosni i Hercegovini (u nastavku teksta: BiH). Ovaj tekst predstavlja i pokušaj razotkrivanja zabluda i mitova koje elita Republike Srpske (u nastavku teksta: RS) nameće građanima, pripadnicima srpskog naroda u autorovom dvorištu. Načina na koje elita zloupotrebljava ljudske emocije, ratne tragedije i žrtve, nacionalna osjećanja, individualna i kolektivna sjećanja i kulturu, te radikalizuje plebs do željenog stadijuma u kojem se totalitarne i etno-fašističke poruke elite mogu pravdati raspoloženjem masa, a protekom vremena se više ne može razabrati šta je prvo nastalo - poruka elite ili poruka ulica. Etno-fašizam u 4 slike Ovdje želim da kroz četiri grupe ili slike predstavim i uporedim poruke i narative ulice (etno-vjerskih grafita, parola i stikera) i pop-nacionalističke poruke i akte političke elite RS prikazujući ih u četiri grupe ili slike. To su: poruke etno-političkog tradicionalizma, kontinuiteta i legitimiteta teritorije; poruke straha i prezira prema drugačijima, ugroženosti, frustracija i zavjera; poruke legitimizacije rata i zločina, herojstva i opsesivnog perpetum bellum-a i poruke iracionalizma, odbacivanja modernizma i slavljenja fašizma. Materijal je složen tako, da svaka slika na početku prikazuje poruke ulice grafite, stikere i parole, zatim poruke političke elite, a onda i prateći autorov tekst. Zbog ograničenosti prostora, ovdje nisu mogli biti prikazani svi prikupljeni istraživački materijali, te su odabrani samo oni koji predstavljaju tipične i glavne poruke ulice i elite. 16 Š E H E R

17 Feljton Slika 4: Iracionalizam, izdaja, odbacivanje modernizma i slavljenje fašizma Nastavak iz prethodnog broja obezbjede masprodukciju etno-narcizma, etno-vjerske netolerancije i mržnje, ali i popularnih srpskih pop-nacionalističkih mitova, tradicionalizma, sabornosti i vjerske zanesenosti u školskim kurikulumima, medijima, javnosti i propisima. Da bi se ovakva etnokratska konstrukcija održala, elita prije ili kasnije mora da stvori široko prihvaćen i nacionalno oslobađajući totalitarni režim sa snažnim srpskim etno-ekskluzivizmom i pravoslavnim religioznim temeljima. A to se lakše postiže sa mlađim generacijama iz onog žalosnog vica sa početka teksta. Velika većina etno-vjerskih grafita nastaje stasavanjem generacija rođenih u drugoj polovini 80-tih i prvoj polovini 90-tih, u vrijeme jačanja etno-političke elite RS i u vrijeme intezivnog zaborava nepoželjne BH, komunističke i multietničkog prošlosti. Analizirajući poruke plebsa i poruke elite, već na prvu se mogu pronaći fantastične podudarnosti. Može se zaključiti da produkcija i konzumacija etno-vjerskih grafita i pop-nacionalističkih parola, dolazi uglavnom odozgo, pod snažnim i presudninm uticajem izjava, stavova i predstava koje proizvode etno-političke institucije, partije i lideri. Ovolika i ovakva produkcija poruka ulice sigurno ne bi nastajala niti bi imala toliki značaj, da aktuelna etno-politička elita u RS ne zaoštrava svoju etno-centričnu i etno-fašističku retoriku i poziciju do nivoa konflikta. Pri tome se stiče utisak da se aktuelni nacionalistički diskursi ipak ne razvijaju pod direktnim uticajem proteklog rata (zbog njegove vremenske distance), koliko pod etno-centričnim, etno-ekskluzivističkim predstavama o istoriji srpskog naroda i Jugoslavije i predstavama o raspadu SFRJ koje se serviraju plebsu. Određeni uticaj na ovoliku produkciju etnovjerskih grafita u Banjoj Luci imaju i sve prisutnija medijska i institucionalna promocija i rehabilitacija starih nacionalističkih mitova, mučeničkih i zavjereničkih retorika i vjerske zanesenosti. A ne treba zaboraviti i dejtonsko institucionalno uređenje RS i BiH i njegovu nacionalističku matrice, koja stalno i iznova proizvodi slike mikro i makro fašizma u BH društvu. S druge strane, društvene i političke institucije i lideri ne čine ništa da onemoguće da pop-nacionalizam i mikrofašizam (u grafitima, riječima ili djelima) postane preovladavajući društveni diskurs. Čak suprotno, elita u RS otvoreno predvodi političku etno-vjersku radikalizaciju i profitira na njoj. Istina, aktualna elita je došla na već pripremljen pop-nacionalistički teren, ali nije ništa uradila da ga umiri, već etno-centrizmu daje nove kvalitete i mehanizme, uobličava ga i zaokružuje u punu etnokratiju. Etnokratiju koja nastaje dominaciji samo jedne etničke grupe na etnički čistoj i ratom zaokruženoj teritoriji koja traje evo većčitavu generaciju. Etnokratiju koja sve više postaje etno-fašistička jer njena politička, vjerska, intelektualna i akademska elita godinama forsira političke mehanizme (entitetsko glasanje) i poruke etno-vjerskog ekskluzivizma, diskriminacije, mržnje i nasilja. Etno-fašističko vođenje politike u traganju sa populističkom potporom lančano naduvava atmosferu straha od drugog, mržnju prema drugom, potrebu za stalnom konfrotacijom, ignorisanjem ili blokiranjem onoga drugoga i ekonomsku zavisnost od etnicizirane i izolovane privrede. Ovakav politički etno-fašizam lako u svakom trenutku može uticati na društveni i ekonomski život na svim nivoima, npr. na pisanje grafita, navijanje na utakmicama, reklamiranja proizvoda, dobijanja poslova na tenderima ili na liječenje bolesnika. To građanima nameće etno-fašizam kao normalan politički trend i osnažuje postojeće mirkofašizme na nivou pojedinca ili grupa. Trend koji konačno dokida kolektivnu memoriju o etničkoj toleranciji i koegzistenciji. Trend koji određuje i ekonomsku raspodjelu prihoda, rada i bogatstva, vodeći računa o zaštiti i samoodrživosti etnokratije. I tada taj etnofašizam u davno formiranoj etnokratiji, dobija novi spin, novo ubrzanje, novi kvalitet. Etno-vjerski grafiti i političke poruke se stvaraju i čitaju, mediji se prate, školuje se, liječi se, posluje se i trguje u snažnom fašističkom društveno-političkom kontekstu i etno-centričnoj kulturi zaboravljanja. A kada se vještačko i etnički monolitno kulturno sjećanje u dejtonskoj BiH potpuno instalira kao istina, tada fašizam od trenda postaje društvena norma, mjera društvenog očekivanja i normalnosti i osnov budućeg poretka. Elita RS tone u spiralu kreiranja fašističkog političkog režima u etnokratiji, kakva je RS. Još jednom pokazujući da će svaka etnokratija, zbog svoje samodovoljnosti, zatvorenosti i militantnosti, prije ili kasnije potonuti u ambis fašizma. To je naprosto igra koja se može započeti igrati u svim vremenima, na svim prostorima i na hiljadu načina, ali samo sa jednim te istim krajem razaranjem. U Banjoj Luci, godine Izvori i literatura: 1. Eco, Umberto (1995): Ur-Fascism. The New York Review of Books. June 22nd 1995, also in 2. Todorova, Maria (1997): Imagining the Balkans. Oxford University Press. New York 3. Brockmeier, Jens (2002): Remembering and Forgetting: Narrative as Cultural Memory. Culture Psychology 8/2002, p Izveštaj veštaka u predmetu Slobodan Milošević (IT ) - Etnički sastav i interno raseljena lica i izbeglice iz 47 opština u Bosni i Hercegovini, od do , Tabeau,Ewa Żōłtkowski,Marcin Bijak,Jakub i Hetland,Arve (za potrebe Odeljenja za demografiju Međunarodnog krivičnog tribunala za bivšu Jugoslaviju), 2003; 5. Rezultati popisa stanovništva, domaćinstava, stanova i poljoprivrednih gazdinstava u SRBiH godine u dokumentima Zavoda za statistiku Republike Bosne i Hercegovine: Statistički bilten br. 219 (maj 1991.), Statistički bilten br.220 (maj 1991.), Statistički bilten br. 221 (maj 1991.) i Statistički bilten br. 233 (oktobar 1993.). 6. Statut Grada Banja Luke, Službeni glasnik Grada Banja Luke 25/05 i 30/07 (član 6) i prethodni Statut Grada Banja Luke, Službeni glasnik Grada Banja Luke 4/00 7. Odluke o utvrđivanju imena ulica i trgova (broj /91 od , Službeni glasnik opštine Banja Luka br. 13/91 str.9; broj /92 od , SG BL br. 09/92 str.12; broj /93 od , SG BL br. 01/93 str.6; broj /94 od , SG BL br. 02/94 str.16; broj /94 od , SG BL br. 07/94 str.30; broj /96 od , SG BL br. 07/96 str.7 i broj /97 od , SG BL br. 04/97 str Odluke o proglašenju promjene naziva mjesne zajednice (broj /94 od , SG BL br. 1/94 str.27; broj /94 od , SG BL br. 4/94 str.9; broj /94 od , SG BL br. 5/94 str.3; broj /94 od , SG BL br. 5/94 str.3; broj /94 od , SG BL br. 5/94 str.4 SG BL i broj /94 od , SG BL br. 7/94 str Glas Srpske od godine, i od godine, Blog Rajka Vasića, l) ) 12. Radio Slobodna Evropa, godine, video: članak: Nezavisne novine godina, za-20-godina-mogla-da-bude-samo-bosnjacka-zemlja html 14. Radio Slobodna Evropa, godine, video: Srpska novinska agencija, godine, prenijeto u on-line portal 24 sata Info: srpskih-neprijatelja-turska-nije-nikada-radila-interesu- Srbije.html Izvod iz kolumne Nikole Pejakovića u Glasu Srpske od godine pod nazivom Miješano meso (napomena: kolumna je povučena) 18. Vijesti RTRS, godine i u i u List Boračke organizacije RS BORAC broj: iz godine 20. Srpska novinska agencija godine, prenijeto u Nezavisne novine RTS Beograd, godine, Eava+BiH.html 22. Emisija Srpska danas na RTRS, juli godine On-line portal 24 sata Info: ml) Kraj Napomena o izdavačkim pravima: Študentska založba, prvi put objavljeno u Časopisu za kritiko znanosti, godina XL, broj godine Študentska založba, prvič objavljeno v Časopisu za kritiko znanosti, let. XL, 2013, št Š E H E R 17

18 Čija je Sutorina? Zašto nije tražen povrat teritorije koja je Bosni i Hercegovini vjekovima pripadala? Piše: Faruk TIČIĆ Vijeće ministara BiH je na svojoj sjednici, održanoj 6.novembra 2014.godine, utvrdilo Prijedlog ugovora o državnoj granici između Bosne i Hercegovine i Crne Gore, kojim se definira državna granica koja će na terenu biti obilježena u roku od tri godine od stupanja na snagu ovog ugovora. Na osnovu tog prijedloga Sutorina će i dalje ostati u granicama Crne Gore, što je po nekim nepojmljivo i neprihvatljivo, jer se radi o dijelu bosanskohercegovačke teritorije. Ovakav prijedlog Ministarstvo civilnih poslova će uputiti u dalju proceduru kako prema Predsjedništvu BiH tako i u parlament, i ako se tada taj Prijedlog potvrdi i usvoji, to će biti prvi put da se zvanične vlasti BiH slože da područje Sutorine zauvijek ostane u posjedu CG. Da li je Sutorina izgubljena davno i da li je ovaj akt Prijedlog Vijeća ministara BiH veleizdajnički akt, kako ga pojedini stručnjaci deklariraju, ili je ta veleizdaja izvršena već godine, pa na ovamo, kad nijedna bh. vlast nije zvanično reagirala i tražila povrat teritorije koja joj vje - kovima pripada? Bosna i Hercegovina ima najstarije granice u Evropi zajedno sa Švajcarskom, ali one su kao takve uvjek bile predmet nekakvih podjela i interesa. Pošto se ovih dana vodi polemika čija je Sutorina, dobro se prisjetiti nekih historijskih doga đa - nja kako ih ne bismo zaboravili, a ponekad ih je do bro i spomenuti nekima, da se i oni malo prisjete. Područja Sutorine je bilo u sastavu župe, nahije i kotara (sreza) Trebinje od do godine, odnosno 554 godine, pa je historijsko pravo Bosne na to područje neporecivo neupitno. U tom razdoblju pripadnost područja Sutorine Bosni potvrđeni su Srijemsko-Karlovačkim (1699.) i Požarevačkim mirovnim sporazumom (1719.), Bečkim (1815.) i Berlinskim kongresom (1878.). Klek i Sutorina pripali su od godine Kraljevini SHS, kada je godine Vidovdanskim ustavom Jugoslavija podijeljena na 33 oblasti, enklave Klek i Sutorina pripale su Mo - starskoj oblasti. Sutorina se godine našla u sastavu Zetske banovine, ali u sklopu Trebinjskog kotara. Vrijedno spomena je i to da je Austrija priznavala Turcima, odnosno bosanskom ejaletu dvije enklave koje su izlazile na more: Neum-Klek i Sutorinu. U vrijeme kada je Bernard Kaboga (pu ko - vnik, Dubrovčanin) godine za potrebe Austrije pravio karte i vršio mjerenja Neum-Kleka i Sutorine, jer je Austrija imala namjeru kupiti od Turskog carstva oba izlaza na more, u Sutorini je bilo 155 kuća i 465 stanovnika. Vlasnici zemlje bili su iz Trebinja i to: Hasan-beg Resulbegović, Hadžija Cvitić, Arslan Agić, Selimović, Dizdarević, Hadži-paša Alijagić, Kurtović i Omeragić. Međutim, u kasnijim historijskim događanjima umiješala se politika, tako da je 1927./1928. godine tadašnji ministar unutrašnjih poslova Kralj e - vine Jugoslavije bio ovlašten da utvrdi ime, obim i sjedište političkih opština u šest oblasti bivšebih po članu 165 Finansijskog zakona. Posebnom odredbom utvrđene su političke opštine u trebinj - skom srezu. Tada je došlo do objedinjavanja do - tadašnjih političkih opština Kruševica i Sutorine u novu političku opštinu Primorje, a one su ostale katastarske opštine iste veličine. 1. Međutim, Pozivom na stav 2 člana 50 Fina - nsijskog zakona za 1936./1937. godinu, ministar unutrašnjih poslova Kraljevine Jugoslavije donio je Uredbu IV broj od 25. rujna (septembra) godine, kojom se opština Primorje izdvaja iz trebinjskog sreza i pripaja sreskoj ispostavi Herceg Novi kotorskog sreza. Ta je promjena izvršena Rješenjem ministra unutrašnjih poslova broj 673/3 od 12. prosinca (decembra) godine, Budući da su srezovi trebinjski i kotorski bili u sastavu Zetske banovine, nisu postojali nikakvi opravdani administrativno-upravni razlozi za izmje štanje općine Primorje iz trebinjskog i njeno pripajanje kotorskom srezu. Na ovakvu odluku niko od uglednika iz Trebinja, kao što su bili književnik i diplomata Jovan Dučić, profesor Univerziteta u Beogradu dr Mehmed Begović i drugi, nisu reagovali. 1. Rješenjem ministra finansija broj V od 28. veljače (februara) godine, katastarske opštine Sutorina i Kruševica izdvojene su iz Katastarske uprave u Trebinju i priključuju katastarskoj ispostavi u Herceg Novom Katastarske uprave u Kotoru. 2. Zemljišne knjige i geodestki snimci za katastarsku općinu Sutorina odmah su bile izuzete iz Gruntovnice Sreskog suda u Trebinju, a topografske karte iz Katastarske uprave Trebinje prenesene u Gruntovnicu Sreskog suda u Kotoru, odnosno katastarsku ispostavu Herceg Novi Katastarske uprave u Kotoru. Iz nepoznatih razloga, do početka Drugog svjetskog rata, to za katastarsku opštinu Kruševica nije bilo učinjeno. Poslije II svjetskog rata Predsjedništvo AVNOJ-a na sjednici od 9. aprila godine je usvojilozakon o ustroju i poslovanju AVNOJ-a i nacionalnih vijeća federalnih država u sastavu Demokratske Jugoslavije, u tom zakonu se izričito kaže da je AVNOJ nadležan o uređenju državnih granica i granica između federalnih država. Vrlo važnu Odluku Predsjedništvo AVNOJAa je donijelo na svojoj sjednici od 3. februara godine: Odluku o ukidanju i nevažnosti svih pravnih propisa donijetih od strane okupatora i njihovih pomagača za vrijeme okupacije; o važnosti odluka koje su za to vrijeme donijete; o ukidanju pravnih propisa koji su bili na snazi u času neprijateljske okupacije ukidaju se ukoliko su u suprotnosti sa tekovinama narodnooslobodilačke borbe, Š E H E R 18

19 s deklaracijama i odlukama AVNOJ-a i zemaljskih antifašističkih vijeća. Predsjedništvo AVNOJ-a je na sjednici od 24. februara godine opredijelilo granice budućih federalnih jedinica, tako i BiH:Priznaje se Bosna i Hercegovina u granicama određenim Berlinskim ugovorom iz godine. Ovakvo uspostavljene granice ostale su poznate kao avnojevske. Takvo stanovište naišlo je odraza na političkoj karti Demokratske Federativne Jugoslavije iz godine. Ovim je Bosni i Hercegovini priznato pravo i na područje bivše političke općine Primorje u srezu Trebinje sa katastarskim općinama Kruševica i Sutorina. Da su službene granice Bosne i Hercegovine, prema odluci Prezidijuma AVNOJ-a iz 1945., sve do poče - tka godine, bile one koje su utvrđene na Berlinskom kongresu, dakle i sa područjima dijela poluotoka Kleka i Sutorine, bit će potvrđeno i u odlukama Komisije za granice iz i godine. Međutim niko od bh zvaničnika nije ni tada reagovao. Postavlja se pitanje:,, Zašto? 18. augusta godine utemeljen je Zakon o teritorijalnoj podjeli Federalne Bosne i Hercegovine na okruge, srezove i područja mjesnih narodnih odbora. 29. augusta godine donesena je Uredba o određivanju područja narodnih odbora i ustanovljenju sjedišta mjesnih narodnih odorau kojoj su pobliže označene i granice Bosne i Hercegovine prema susjednim državama U tom Zakonu BiH nema Sutorine, dok u istom zakonu u Crnoj Gori ima Sutorine, što po - tvrđuje opet jednu tezu da BiH nije ponovo reagovala, nego da je naprotiv sve to prešutila i saglasila s tim. 31. januara godine Predsjedništvo Ustavotvorne skupštine Federativne Narodne Republike Jugoslavije donijelo je Ustav Federativne narodne Republike Jugoslavije (FNRJ). U čl. 2 o razgraničenju među republikama, stajalo je sljedeće: Razgraničenje između narodnih republika vrši Narodna skupština FNRJ. U Čl. 13 Ustava NR Bosne i Hercegovine od 31. (decembra) o granicama je navedeno slijedeće: Granice Narodne Republike Bosne i He - rcegovine ne mogu se mijenjati bez pristanka Narodne Republike Bosne i Hercegovine. Ovdje se očito mislilo na buduće mijenjanje granica, jer je i pored zaključka Predsjedništva AVNOJ-a, područje Sutorine ostalo u granicama Crne Gore. Vlasti Bosne i Hercegovine ni ovu mogućnost nisu iskoristile da zahtjev za povrat područja Sutorine postave pred Narodnu Skuštinu FNRJ. Takvo stanje i indolentnost bh. vlasti prema vlastitoj državi moglo je ići na ruke samo crnogorskoj vladi i vlasti. Oni su to i iskoristili, i crnogorska Narodna skupština je početkom od Narodne skupštine BiH zatražila ustupanje zemljišnih knjiga i geodetskih snimaka za katastarsku opštinu Kruševica, što nije bilo učinjeno do početka II svjetskog rata. Narodna skupština RBiH je ovo pitanje proslijedila prema Narodnoj vladi BiH na razmatranje i da po učinjenom izvijesti. 31. maja godine je organizovana sjednica Narodne vlade BiH i među ostalim tačkama dnevnog reda pod tačkom 15 postavljeno je i ovo pitanje: Pitanje prenosa katastarskih knjiga Kruševice iz Trebinja? U diskusiji koja je nastupila:,,ministar (Ha - mdija) Ćemerlić postavlja pitanje da li da se daju crnogorskoj vladi knjige kruševljanske opštine koja je izdvojena 193(?) iz sastava trebinjskog sreza i pripojene srezu Herceg Novi (sreskoj ispostavi sreza Kotor o.p.). Poslije diskusije u kojoj su učestvovali drugovi (Hamdija) Ćemerlić, (Vlado)Šegrt, (Novak) Mastilovići (Uglješa) Da - nilović, zaključeno je da ministar Šegrt vidi raspoloženje naroda i referiše na sjedici. I, umjesto da se ovim pitanjem ozbiljno pozabave i čitavu stvar s prebacivanjem bivše općine Primorje s njenim katastarskim općinama Sutorina i Kruševica iz trebinjskog u kotorski srez izvedu na čistac, zaključeno je da ministar poljoprivrede Vlado Šegrt (rođen u selu Lastva kod Trebinja o.p.) vidi raspoloženje naroda (naglasio JM). Sasvim je izvjesno da raspoloženje naroda nije ni utvrđivano, jer su morale biti provedene ili anketa ili referendum, što tada nije bilo poznato i da su knjige i snimci predati Crnoj Gori. Nakon toga o ovom pitanju više nigdje nema traga. Ovo je jedan očit primjer koji govori o neodgovornom stavu koja je zauzimala bosanskohercegovačka politička vlast. U maju sekretar Skupštine FNRJ Mile Peruničić uputio je dopis federalnim jedinicama da mogu izvršiti korekcije granica i o tome dostaviti prijedloge i dokumentaciju, ali po običaju i dotadašnjoj politici Bosna i Hercegovna se nije oglasila, a Crna Gora nije ni imala potrebe da to čini. Početkom februara Pokrajinski komitet KPJ BiH je uputio depešu putem CK KPJ od PK KPJ za CG povrat Herceg Novog i Igala, a time i Sutorine, koja se prostire od Topole kod Igla do hrvatske granice na Debelom Brdu i rtu Oštro. 23. februara godine je raspravljao PK KPJ za CG i donio odluku da se ovaj zahtjev odbije, a BiH je ponuđeno da može da gradi svoje objekte na tom području.na osnovu dosadašnjih pronađenih pisanih dokumenata ovo je možda jedini pokušaj da se nešto učini. Zbog ovakve nedorečene politike BiH, zbog svih ovih nereagovanja, i činjenice da se ništa nije poduzimalo iako je zakon bio na strani bh. države i zbog zvaničnih neoglašavanja o ovom pitanju, dat je povod narodu da misli da je o ovom pitanju postojao nepisani dogovor između tadašnjih političkih moćnika. Pa se tako kaže da je Đuro Pucar (predsjednik Republike BiH od novembra do septembra 1948.), i Avdo Humo (potpredsjednik Vlade BiH od do 1948.), u ime BiH, godine dogovorili su trampu s Blažom Jovanovićem, prvim predsjednikom Vlade Republike Crne Gore nakon Drugog svjetskog rata, a uz blagoslov Josipa Broza Tita i Vladimira Bakarića, tako da je bosanskohercegovački teritorij Sutorine, Igala i Njivica ustupljen Crnoj Gori, a zauzvrat BiH je dobila crnogorski teritorij istočno od rijeke Sutjeske - Maglić, Kruševo i Vučevo. Đuro Pucar-Stari nije ništa mogao dati Crnoj Gori, jer je politička općina Primorje (s katastarskim opštinama Kruševica i Sutorina) još od 12. decembra godine bila u sastavu sreske ispostave Herceg Novi bokokotorskog sreza. On je, pozivom na odluku Predsjedništva AVNOJ-a, samo mogao da zatraži njeno vraćanje matici zemlji, ali, kao što će se vidjeti, to nije učinio. To znači da ne bi morala biti daleko od istine i priča prema kojoj je Blažo Jovanović od Đure Pucara- Starog zatražio da ne poteže pitanje povrata područja Sutorine matici zemlji i da se je on s tim saglasio. Pretpostavlja se da je tada naredio da se iz Trebinja u Herceg Novi prenesu katastarske knj ige, i spisi iz gruntovnice atara opština Sutorine i Kruševica. Dugo su stari po istočnoj Hercegovini, nakon ovog nikad halaljenog poklona Crnoj Gori, pričali: Sreća je da tada nalokanom Đuri Pucaru, Blažo nije zatražio i Trebinje jer bi ga ovaj bez razmišlj - anja dao. Tada je Bosni i Hercegovini oduzeto sedam kilometara obale, drugi izlaz na Jadransko more kod Sutorine u Bokokotorskom zalivu, i to područje danas je ucrtano kao teritorija Crne Gore, iako su prilikom razdruživanja republika bivše SFRJ, kao države priznate avnojevske granice, ovo je narušeno na teritoriji Bokokotorskog zaliva. Sedam kilometara obale, na području gdje se rijeka Sutorina uliva u Topaljsku uvalu, pripada BiH. Isto tako treba napomenuti da se prema zaključku Badinterove komisije morske granice između bivših republika smatraju konačnim samo ukoliko su dvije strane u tome saglasne i ne postoji nikakav međudržavni ugovor između Bosne i Hercegovine i Crne Gore o ustupanju Sutorine Crnoj Gori, a neki usmeni dogovori političkih rukovodilaca, u međudržavnim odnosima nemaju nikakvu pravnu snagu. Međutim, more se zapjenilo od polemika i priča poznavalaca ove problematike (20. novembra god. u Sarajevu organizacija Udruženja geografa održana je tribina sa ovom temom, trebinjski parlament je raspravljao o ovom pitanju, akademici, historičari) i oni su po prvi put jedinstveni bez obzira iz kojeg entiteta dolazili. Dok se ne donese konačno riješenje, dotle će kamen graničar i dalje stajati ispred benzinske pumpe u Igalu na kojojem je ispisano ćirilicom i latinicom ERCEGOVINA! Š E H E R 19

20 Zapis o Stambolu(1.) LJUBE SE ISTOK I ZAPAD Napisao: Dr Severin D. Rakić Odluka da seriju zabilješki sa mojih putovanja po ovom našem jedinom dunjaluku započnem sa drevnim Stambolom, bazirana jeu prvom redu na mojoj nikad presahloj zaljubljenosti u ovajvječni grad, ali i njegovim enormnim kulturnim, religioznimi političkim značajem koji se, evo već skoro dva milenijuma,diči u svijetu. Malo bi bilo i dvadeset priča da se smjeste svablaga ove saraj-čaršije i svi utisci sa mojih hodočašća uovu Meku kulture, na razmeđu dvije civilizacije. Svaki put,kada bih pohodio ovu riznicu svjetske kulturne baštine,iskopao bih po jedan novi dragulj kulture i ponio ga sasobom, a onda bi on sijao godinama, svojim punim sjajem, umuzeju mojih uspomena. Zato sam odlučio da, u dva putopisa, opišem crtice, koje su se najviše urezale u mozaik mojih dosadašnjih posjeta Istanbulu. Pažljiv čitalac primjetit ćeda su svi moji putopisi, a pogotovu ovi stambolski, prožetisa dosta povijesnih činjenica i informacija. To jeneizbježno, kada su u pitanju mjesta i predjeli sa takobogatom historijom, kao što je Carigrad, jer je potpun samo doživljaj ovogdrevnog grada sa određenim predznanjem o njegovoj kulturi itradiciji. Jednako kao što poljubac nastaje spajanjem dvaju usana,istanbul je grad koji leži na poljupcu dva kontinenta,izlazi na dva mora, koja spajaju dva moreuza. Zbog ovog,nadasve značajnog geostrategijskog položaja,konstantinopolj, kasnije Istanbul, bio je i ostao raskrsnicaputeva između Istoka i Zapada; ishodište rimskih, kasnijekršćanskih pohoda na Aziju; politički, trgovački, kulturni ireligiozni centar Starog svijeta; te kroz čitav Srednjivijek, prijestonica najmoćnije carevine toga vremena. Constantinopolis se pominje po prvi put u 4.stoljeću noveere. Osnovao ga je rimski car Constantin I, još poznat i kaokonstantin Veliki, kao novu prijestonicu Byzantium, nabosforu, negdje izmedju 324. i 330. godine nove ere. Ime jeubrzo promijenjeno u Constantinopolis, po njemu, a kasnijeje i Istočno rimsko carstvo dobilo ime Byzantium. Odmahposlije Krista, najveće zasluge za razvoj i širenje ranogkršćanstva, pripadaju caru Konstantinu i njegovoj majci Heleni, zbog čega su oboje, nakon smrti, kanonizirani. Iako dou zrele godine, Konstantin nije postao kršćanin; u 42.godini proglasio se kršćaninom, ali je bio kršten tek predsmrt; zahvaljujući svojoj majci Heleni, koja je prihvatilakršćanstvo, bio je kroz čitavo svoje djetinjstvo izložennovoj, tada neprihvaćenoj religiji. Krišćani su dokonstantina, kroz više od tri stoljeća, bili proganjani inepriznati, a njihova vjera zabranjena. Prekretnica upovijesti kršćanstva i u životu cara Konstantina, nastajenakon dramatičnog događaja pred bitku kod Milvijskog mosta312. godine nove ere. Prema Eusebiusu (Rimski historičar, napisao: Život Konstantinov), dan prije bitke, caru Konstantinuprikazao se, na nebu iznad sunca,križsanatpisom: in hoc signo vinces (ovo je znak pobjede). On jeodmah naredio da se križem obilježeštitovi njegove vojske.slijedećeg je dana Konstantin pobijedio rimskog cara Maxentius-a, krunisan njegovim trijumfalnim povratkom urim. Crkvena dogma tumači ovaj događaj, naravnometafizikom, kao znak božijeg prikazanja. Nasuprot ovom,stoji povijest i nauka, koji događaj objašnjavajučinjenicom da je Konstantin, znajući da je kršćanstvopočelo uživati sve veću popularnost među Rimljanima, i da je većinanjegovih vojnikaprihvatila novu vjeru, prirodni fenomen trenutnog položaja sazviježdja u obliku križa, protumačio kao ukaz božiji, te je naredio da se njegova vojska bije podkršćanskom zastavom. To je, nesumljivo, u njegovoj vojsci povećalomoral i želju za pobjedom, što je sve vodiloka uspjehu. Bilo da je Konstantin bio praznovjeran, što jemanje vjerovatno, ili dovoljno lukav da stvari okrene u svojukorist, što je bliže istini, nakon ove pobjede, sve sepromijenilo za kršćane. Odredba o vjerskoj toleranciji,donijeta od Galerija 311. godine, zamijenjena je Milanskomodredbom 313. godine, koja legalizuje kršćansku vjeru igarantuje svim građanima Rima da mogu prakticirati religijukoju žele, povrat crkvene imovine oduzete u Dioklecijanovimprogonima kršćana, a car Konstantin, lično, postao jepatron Kršćanske crkve. Od tada počinje intenzivno građenjenove prijestonice Constantinopolisa i razvoj kršćanstva, dabi u narednih deset do jedanaest stoljeća Konstantinopolj, kaoprijestonica moćnog Bizantskog carstva, bio najrazvijeniji ipolitički najutjecajniji grad Starog svijeta. Pored političkog i trgovačkog središta, Konstantinopolj jepostao i najznačajniji kulturni centar i religiozno 20 Š E H E R

21 Zapis o Stambolu(1.) uvjerio,slušajući II Bramsovu simfoniju, u izvođenju Simfonijskogorkestra bavarskog radija, pod ravnanjem Lorin Maazel-a, naotvorenju Internacionalnog muzičkog festivala godine u Istambulu. Razlog zašto je crkva Sv.Irene zadržala svojuautentičnost i originalni iconostas, od neprocjenjivevrijednosti, vjerovatno je taj, što građevina sva ovastoljeća, od pada Konstantinopolja naovamo, nije služila ureligiozne svrhe, jer poznato je da u islamu, dekorisanjehramova nije dozvoljeno, osim ornamentom i tekstovima izkurana. Nakon ove slijedila je izgradnja ostalih građevina, u prvomredu sakralnog tipa, koje su se nizale, jedna za drugom, tokomvladavine Konstantina I, zatim Justiniana, sve do JovanaVIII Palaiologosa. Zanimljivo ja da Konstantinova čaršija,iako istočna prijestonica Rimskog carstva, sve do njegovazvaničnog rascjepa na Istočno i Zapadno rimsko carstvo 1054.godine, niti građevinski, niti urbanistički, nijednim jedinim detaljem nije podsjećala na bilo koji antičkirimski grad, nego je formirala vlastiti bizantski stil uumjetnosti, arhitekturi i urbanizmu. Od značajnih sakralnihobjekata, nastalih u ranoj istoriji Konstantinoplja, trebaspomenuti glasovitu Aya Sophiu (Hagia Sophia), te crkvu Svetih Apostola, najvažnijisakralni objekat Istočne ortodoksne kršćanske crkve sve do1461. godine, kada je teško oštećena i, neupotrebljiva,srušena naredbom sultana Mehmeda II Osvajača, a na njenommjestu podignuta Fatiha džamija. Danas se u parku, podnodžamijskog dvorišta, gdje se odmaraju umorni turisti ipenzioneri u ljetnoj istanbulskoj žegi, još uvijek mogu nazrijeti ostaci temelja i zidova crkve SvetihApostola. Crkva je podignuta 330. godine od KonstantinaVelikog, prvog rimskog cara koji je prihvatio kršćanstvo. Uhramu je napravljen i njagov sarkofag, sa još dvanaest, gdjesu trebali biti sahranjeni ostaci dvanaest apostola, štogovori o Konstantinovoj velikoj želji da bude svetac i direktnisljedbenik neposrednih Kristovih učenika. Želja mu se,nažalost, nije u potpunosti ostvarila; bio je sahranjen ucrkvi Svetih Apostola, ali bez dvanaest apostola. Njegov sin i nasljednik Constantius I, sahranio je ostatke Sv. Andreja,Luke i Timotija pored Konstantina. Dva stoljeća kasnije, carjustinian je obnovio crkvu, angažujući za taj pothvat najvećeg graditeljastarog doba, slavnog Isidora iz Mileta. Sve do 11. stoljeća,crkva je služila kao mjesto važnih vjerskih i povjesnihdogađaja, te zadnje počivalište mnogih vladara i crkvenihvelikodostojnika; nešto kao bazilika San Paolo u Rimu, gdjesu sahranjeni posmrtni ostaci svih dosadašnjih papa. Za vrijeme IV Krstaškog pohoda i razaranja Konstantinopolja1204. godine, crkva je u potpunosti opljačkana i teškooštećena, gotovo srušena. Mnoge crkvene relikvije, krune inakit bizantskih careva, stari tekstovi i ikonostasi neprocjenjive vrijednosti, zauvijek su nestale u pljačkaškom naletu Krstaša. Mnoge od njih su danas dio kolekcijaevropskih, venecijanskih i vatikanskih muzeja. Za vrijemejedne moje posjete Veneciji, potrošio sam čitav dan,pokušavajući da pronađem manuskript epigram, koji je biopostavljen iznad glavnog portala crkve Svetih Apostola, zakoji sam saznao da se čuva u venecijanskom Arsenalu.Epigram govori o kraju života svakog od dvanaest apostola iotprilike, u prijevodu, glasi ovako: sjedišteistočne/ortodoksne kršćanske crkve. Prva kršćanska bogomolja,koja je sagrađena u Konstantinopolju i čiju gradnju je ličnofinancirao car Konstantin, kao zadužbinu njegove majke Helene, crkva Sv. Irene (Hagia Eirene; grc. Aya Eirini; tur. Aya Irini), završena je 381. godine nove ere. Napravljena je na mjestupredkršćanskog hrama i predstavlja najstariju nadzemnukršćansku građevinu u Evropi. Crkva je do temelja spaljena532. godine,za vrijeme Nika nemira, da bi je car Justinianobnovio 548. godine. Bila je sjedište Patrijaršije sve do537. godine, kada se Patrijaršija premjestila u mnogo veću ipoznatiju Hagia Sophia-u (Aya Sophia). Crkva je pretrpjelateško oštećenje u zemljotresu, koji je zadesio Kostantinopolju 8. stoljeću, kada je bila gotovo u potpunosti srušena.odredbom cara Constantina V, hram je bio obnovljen idekorisan mozaicima i freskama iz biblijskog života, djelovelikih hilendarskih majstora. Crkva Sv. Irene je jedinikršćanski hram u Istanbulu koji je zadržao orginalni izgled,uključujući i fresku ogromnog križa sa crtežima Pantocratoraili Theotokosa, u polukupoli iznad krstionice, ikonostas takotipičan za bizantsku sakralnu umjetnost. Crkva je renoviranai proširena tokom 11. i 12. stoljeća, na vrhuncu procvatabizantske carevine. Nakon pada Konstantinopolja 1453.godine, sultan Mehmed II Osvajač opasao je i uključiograđevinu u zidine Topkapi palače, te je skoro tri stoljećaslužila kao janičarska oružarnica, dok je sultan Ahmet III ( ) nije pretvorio u vojni muzej. Tu ulogu je imala sve do kraja sedamdesetih godina 20. stoljeća, kadaje Ministarstvo za kulturu Republike Turske odlučilo dagrađevinu, zbog njenih akustičnih kvaliteta, pretvori ukoncertnu dvoranu. U akustičnost ovog lijepog zdanjalično sam se Marka su ubili stanovnici Aleksandrije; Matija je čitav svoj život sanjao, pa je tako i na krajuusnio; Rim je vidio da je Pavle umro od mača; Filip je doživio istu sudbinu kao i Petar; Bartolomeo se mučio na križu; Simonov život također je završio na križu; U Rimu sujetni Neron razapeo je Petra na križu; U životu ili smrti Jovan uvijek živi; Luka je umro mirno; Ljudi iz Patrasa brutalno su razapeli Andreja na križu; Nož je presjekao životni put Jakova; Tomo je ubijen kopljima u Indiji. Nastavak u idućem broju Š E H E R 21

22 Jubilarni 20 SUSRET BANJALUČANA Geteborg Pripremio Goran Mulahusić Asim Hodžić Sabahudin Bahtijaragić Cober

23 Muhamed Ibrahimbegović Palada i Fikret Tufek Tomislav Ljevak Nedžad Talović Seima Višić

24 Rimski sarkofag / kameni nadgrobni spomenik Arhivski snimci Šeher Banjaluka KROZ PROSTOR I VRIJEME Tragovi postojanja Od prebivališta iz kamenog doba, ilirskih i rimskih utvrđenja, naselja Slovena, do šehera i evropskog grada Tekst i foto: Adem Čukur Povoljan geografski položaj, konfiguracija terena, obradivo tlo, pašnjaci i vode, kao dobra prohodnost i komunikativnost, učinili su da prostor sadašnje Banjaluke bude naseljen još od davnina. Arheološka nalazišta na prostoru Banjaluke potvrđuju da su se tu još u predistoriji nalazila ljudska naselja. Sve do sedamdesetih godina prošlog vijeka smatralo se da su prvi stanovnici tog prostora bila Ilirska plemena, u najvećem broju Mezeji, i to u posljednjem milenijujmu stare ere. 24 Š E H E R Novija istraživanja, koja su izvršili stručnjaci Zemaljskog muzeja iz Sarajeva sedamdesetih godina prošlog vijeka na području tvrđave Kastel, pokazala su međutim postojanje ljudskih naselja badenske kulture gradinskoravničarskog tipa i to znatno ranije / na prelazu iz mlađeg kamenog doba - neolita do perioda upotrebe metala ( g. p.n.e. ). Nađeni manji fragmenti zidova kuća pokazuju da su to tada bili poluukopani objekti od drveta oblijepljeni glinenim blatom. Nađeni su i dijelovi keramike iz tog perioda kao i glineni utezi zaobljenog kruškastog oblika. Posljednjih dvije stotine godina stare ere bilo je najvećim dijelom obilježeno ratovima izmedu Ilirskih plemena i Rimske imperije, da bi devete godine prije nove ere pobjedom nad Ilirima Rimljani (pod vodstvom vojskovođe Germanikusa) ostvarili konačnu pobjedu i zavladali ovim prostorima u nešto dužem vremenskom razdoblju. Po dolasku na prostore današnje BiH Rimljani su, pored ostalog, izgradili i cestu od Salone (Solina kod Splita) do Servitiuma (Bosanske Gradiške) koja se vezivala na magistralnu cestu između Siscie (Siska) i Sirmiuma (Sremske Mitrovice) u Panonijskoj oblasti. Cesta od Bosanske Gradiške do Banjaluke se kretala dosta ravnim Lijevčem poljem, da bi se od Graba u

25 Gornjem Šeheru počela krivudavo uspinjati obroncima planina Dinarskog sistema preko Jajačke stijene, Kola i Stričića do Čađavice i dalje. Na tom potezu još u XIX-om vijeku na par mjesta nađeni su manji fragmenti te svojevremeno kvalitetno urađene ceste. Da bi obezbijedili nesmetanu i sigurnu upotrebu te saobraćajnice, Rimljani su na određenim rastojanjima te ceste gradili utvrde u kojima je bila smještena vojna posada. Jedno od njih, pod nazivom Kastra (Castra) se nalazilo na prostoru današnje Banjaluke na lokalitetu današnje tvrđave Kastel. Za pretpostaviti je da se oko te utvrde formiralo i civilno naselje / municipium čiji su se stanovnici bavili poljoprivredom i zanatskim djelatnostima neophodnim za egzistenciju vojnog logora. Svjedočenje o rimskom prisustvu čine manji dijelovi zidova na prostoru današnje tvrđave Kastel rađeni od pravilno obrađenih kamenih blokova, zatim djelimični ostaci temelja kasnoantičkog objekta, dijelovi antičke keramike, bronzana fibula, metalni novčići iz tog perioda... Pored toga, na lo ka lite - tu današnjeg naselja Ilidža u Gornjem Šeheru na izvorištima termalnih voda Rimljani su izgradili kupatila i prateće objekte koja su služila u prvom redu za odmor i zdravstvenu rehabilitaciju ratnika, a koja je koristilo i okolno stanovništvo. O tome svjedoči i u devetnaestom vijeku nađenih više od 600 komada raznog metalnog rimskog novca, neki smatraju - cijela banjska blagajna. U VI i VII vijeku ove prostore naseljavaju Sloveni i iz tog perioda nema valjanih podataka o postojanju ljudskih naselja. Prvi tragovi naselja Slovena datiraju iz perioda od VIII do XII vijeka, a otkriveni su takođe na prostoru današnje tvrđave Kastel, kao i manji tragovi na prostoru današnjeg naselja Pobrđe. To je bilo naselje gradinskog tipa sa kućama koje su u prvo vrijeme bile ukopane u zemlju / kao zemunice, dok su kasnije kuće građene nadzemno na zaravnjenom platou. Naselje je bilo opasano zaštitnim suhozidom od kamena visine oko dva metra. Na tim kućištima pronađeni su i predmeti od metala raznih namjena, kao i veće količine troske. U srednjem vijeku, vjerovatno tokom XV vijeka, kao jedna od uporišnih tačaka (zajedno sa Jajcem i tvrđavama Bočac i Zvečaj) na zapadnoj strani od Vrbasa na prostoru današnjeg Gornjeg Šehera na uzvisini nešto sjevernije iznad današnje čaršije (kasnije zvanom Londža / londža- skupština, zbor, ali i uprava zanatlija), nalazilo se manje, ali značajno utvrđenje odakle se vizuelno mogla kontrolisati dolina Vrbasa i pripadajuća saobraćajnica. Utvrđenje je sa juga bilo zaštićeno strmom kamenom liticom, sa sjevera rječicom Suturlijom, te kamenim zidom. Smatra se da je ispod tvrđave postojalo i manje naselje / podgrađe. Pod imenom Banja Luka tvrđava sa podgrađem se prvi put spominje u ispravi ugarsko-hrvatskog kralja Vladislava II od g. S obzirom da se u dokumentima iz tog vremena spominje Vrbaski grad, ali nepoznatog lokaliteta, neki istoričari su smatrali da se nalazio na prostoru navedene tvrđave. Međutim, ta pretpostavka je opovrgnuta, jer se u turskougarskom ugovoru iz g. istovremeno, a posebno, spominju grad Banjaluka i Vrbaski grad. Tvrđava je egzistirala sve do g. nakon čega je napuštena i vremenom razrušena. Još u vrijeme Osmanlija u devetnaestom vijeku na tom lokalitetu je postojala kuća porodice Čukur, građena u tradicionalnom bosanskom stilu.vezano za tvrđavu, u knjizi Usmene predaje o Banjaluci i Banjalučanima / izdanje g. zabilježeno je slijedeće : U Gornjem Šeheru (u čaršiji) sa zapadne strane od Careve džamije malko se uspeo jedan brijeg, kome je na glavici (cungaru) sada kuća hodže Mustafe - Hafiza Čukura (djeda autora ovog članka - pr.a.) Ovaj kaže, da je tu, gdje je sada njegovo dvorište i kuća, okolo bio zid, te mu kazivao Hadži Juso Osmančević, da zna, kad su se porušili dovratnici i vrata zida... Popravljajući kuću i avliju / dvorište (hodža pr.a. ) je našao 14 velikih topovskih zrna. Rekoše, a i hodža Čukur tvrdi, da ih je vagao, da su neki bili teški dvije oke, a Uzvišenje Londža u Gornjem Šeheru sa Čukura kućom Sjećanje neki od dvije do 12 oka ( jedna oka 1,28 kg, pr.a.) imali težine. Vele, da je tu bila banova kuća i tophana, jer se je do skora tu znalo, gdje su bili meterizi topovski, odakle su topovi pucali. Još vele i to da se taj grad zvao londža. Poslije Drugog svjetskog rata na dijelu tvrđave uz rječicu Suturliju još su postojali manji kameni zidni fragmenti tvrđave koji su vremenom razneseni. Godina smatra se godinom konačnog dolaska Osmanlija na prostore današnje Bosne i Hercegovine, iako su neki njeni dijelovi bili ranije, a neki kasnije osvojeni. Te godine osvojeno je i Jajce, međutim za kratko, jer su ih iduće godine preoteli Ugari/Mađari i formirali Jajačku banovinu kao posljednji bedem protiv nadiranja Turaka-Osmanlija na zapad. Tek znatno kasnije, godine Osmanlije osvajaju Jajačku banovinu pa time i prostor današnje Banjaluke sa tvrđavom. Nakon toga Banjaluka se formira kao šeher / grad orijentalnog tipa, prvo na prostoru Gornjeg Šehera, a nešto kasnije i na prostoru Donjeg Šehera. Tvrdjava Kastel iznad Vrbasa - lokalitet na kojem je postojalo ljudsko naselje prije četiri milenija

26 ULICAMA BANJALUKE Balkanski Amsterdam Napisao: Dinko OSMANČEVIĆ Masovnijim povratkom dvotočkaša na ulice Banjaluke udisaćemo čistiji zrak i izbjegavati nepotrebne gužve. 26 Š E H E R Prošlo je od tada sedam-osam godina. Vozio sam se sa Hiseta prema Mejdanu i put me je doveo do Zelenog mosta. Istoga časa, kada sam stupio na most, naišlo je vozilo iz suprotnog pravca. Pošto sam imao pravo prvenstva, kako je to regulisano, nastavio sam dalje, ali to je učinio i vozač s druge strane. Kako Zeleni most ne daje mogućnost dvosmjernog saobraćaja, sreli smo se na sredini, poput ovnova na brvnu. Šutke smo se gledali i sjedili u kolima. Znajući da sam u pravu, u meni je proradio inat: Zašto da popustim bahatom i bezobzirnom vozaču!? Nakon ne ko - liko minuta pojavilo se vozilo iza mog "suparnika". Iz tog vozila izašao je mlađi čovjek i najprije prišao muškarcu nasuprot meni, a ubrzo i meni: "Žena mi je trudna, vozim je na Paprikovac da se porodi." Nije me trebalo dalje ubjeđivati,«ubacio«sam u rikverc i vratio se na početak mosta. Čovjek "sa brvna" prošao je pored mene gledajući pred sebe, a za njim i mladi bračni par koji je svaki čas očekivao prinovu, i koji mi se zahvalio. Naš grad, u zadnjih dvadeset i ne - što godina, pretrpio je drastične pro m- jene, počev od strukture stano vništva,

27 kako nacionalne tako i socijalne, ali ono najupečatljivije, već na prvi po - gled, to su nove zgrade i čitava na - selja, i znatno gušći saobraćaj. Danas je u Banjaluci 80 hiljada registrovanih vozila, a krajem osamdesetih godina prošlog vijeka bilo ih je nekoliko hiljada. U udarnim terminima, stvaraju se velike gužve i začepljenja zbog velike frekvencije vozila, ali i zbog bahatosti i netolerancije vozača. Gra dski oci i resorno ministarstvo čine znatne napore da se problem ublaži. Mnogo je urađeno na izgradnji nove i saniranju postojeće infrastrukture, naročito tranzitnih ulica, urađen je i auto-put Banjaluka-B. Gradiška, napravljeni su brojni kružni tokovi koji povećavaju protočnost saobraćaja, a izgradnjom pješačkih pasarela povećana je bezbjednost pješaka, naročiti školske djece. Ali, uz ovoliki pritisak vozila, to je nedovoljno da se izbjegne svakodnevno nerviranje u nepreglednim ko - lonama. Rješenje problema ipak po s- toji i tu je nadomak nas, u šupama, garažama, podrumima. Banjaluka je nekada uz Suboticu važila za grad bicikla, balkanski Amsterdam. Danas djeluju nestvarno scene iz sjećanja o stotinama i stotinama bicikla parkiranim pred ulazima u preduzeća, na za to predviđenim mjestima. (Treba reći da danas djeluje nestvarno da su uopšte postojale firme koje su zapošljavale tolike radnike.) Masovnijim povratkom dvoto - čkaša na ulice našeg grada, udisa - ćemo znatno čistiji vazduh. Bicikl će nas znatno brže dovesti do odredišta i nećemo imati problem parkiranja, lagana vožnja je ujedno opuštajući trening, a u ova krizna vremena bicikl štedi i novac za gorivo. Ipak, da bi Banjaluka povratila svoj nekadašnji imidž, potrebno je promijeniti sada preovlađujuću malograđansku svijest o kolima kao statusnom simbolu, gdje se kola koriste i za odlazak u obližnji lokal na kafu. Meni se, pak, ne može desiti novi bliski susret na Zelenom mostu jer gradom, osim na poslu, uglavnom idem šetajući ili na biciklu. Š E H E R 27

28 POLA MEDVJED, POL Napisao: Ismet BEKRIĆ Snijeg! Snijeg! Snijeg! Stoput hura! Počinje zimska avantura! Zamisli nekog decembarskog jutra virneš s jednim okom kroz prozor i zapljusne te bjelina, pa onda širom otvoriš oči, a ono ulica puna snijega, grane se povijaju do taraba, vrapci sa krila stresaju pahuljice, i sve izgleda kao bajka što nas, djecu, zove na proplanke. Još jučer uvečer sve je bilo sivo, keljavo, neodređeno, a sada cijeli kraj liči na najljepšu zimsku sliku u koju ulaziš, utrčavaš, uskačeš, vukući sanke koje treba što prije uklizati. Imali smo sreću, da smo rasli u dijelu grada što se penjao u brda, pa su nam zato i zime bile bliže i draže. Spuštali smo se s vraha Šibova, pa preko Pučila, Lauša i kroz Pobrđe, sve do tranzitnog puta u podnožju. Staza je bila duga skoro dva kilometra, i zato je trebalo dosta truda da se popneš na najvišu startnu kotu, te zatim da 28 Š E H E R

29 Priče iz banjalučkog djetinjstva A MAMUT Foto: Goran Mulahusić savladaš sve strmine i okuke. Te decembarske nedjelje, kad nas je obradovao prvi snijeg i kad smo mogli malo zaboraviti i na školu, krenuli smo zajedno prema vrhu Šibova, nakon što smo više uklizali stazu koja nam je davala potrebnu brzinu da se ne zaustavljamo na nešto ravnijem dijelu. A gore, na vrhu, činilo nam se da nam grad, sav u bijelom zagrljaju, pruža svoj dlan, i zove nas da se na njega spustimo. Nakon malog odmora, počeli smo se otiskivati niz bijelu strminu, odguravajući se često i nogama, da bismo dobili potrebni zamah. Prvo je krenuo Bakan, pa za njim Brane i Udin, a onda Zisko, Kako i Kuki. Ja sam ostao zadnji, jer sam nešto petljao oko kanapa kojim sam vukao sanke. Drugari su bili već zamakli iza prve krivine, a ja sam se još pripremao za veliki spust. Sanke su još skoro milile, kad sam iza sebe osjetio neko dahtanje i duboko disanje. Okrenuo sam se i ugledao kako iz jednog zasniježenog grma proviruje neka čudna njuška, možda nekog seoskog džukele, ili čak vuka. Para što se širila iz velikih usta skoro je skrivala velike, mutne oči, koje su mi se u tom trenutku učinile još većim. Strah se već uspinjao uz noge i udarao u grudi, ali ja sam ipak uspio da se snažno odgurnem i otisnem niz strmiji dio staze. Sanke su već jurile brže. Još neko vrijeme sam čuo ubrzano disanje, koje se zatim postepeno udaljavalo i gubilo u škripi snijega pod saonicama i cvilenju sjeverca koji je u lice nanosio sve krupnije pahuljice. Nikada nisam tako brzo sletio do prve velike krivine na Laušu, a zatim do ulice u Pobrđu, u kojoj sam se zaustavio, hvatajući zrak i brišući znoj sa čela.»šta ti je? Što si zastao?«upitao me je Bakan čije još neuklizane sanke nisu mogle bez zastajkivanja savladati svu ulicu, do zadnjeg spusta prema tranzitnom putu i Arnaudiji i prvim ravnim ulicama grada.»ne pitaj! Zamalo da nadrljam! Ogromni pas!? Ili vuk!? Teško teško sam utekao!«govorio sam zadihano, sretan da sam se ipak dočepao naše ulice. Bakan je zatim, kako sam kasnije saznao, prenio Brani strašnu vijest, da me je napao neki stvor, neka životnja pola pas, pola vuk. Brane je zatim u povjerenju rekao Udinu, kako me je skoro dohvatio vuk, a Udin je prišapnuo Zisku, da je za mnom jurilo nekakvo dosad neviđeno stvorenje pola vuk, pola medvjed.»jesi li čuo, da je Iću ganjao medvjed, ali on je uspio pobjeći na svojim sankama!«pričao je zatim Zisko Kaki, kad su narednog dana zajedno išli prema školi. U školi smo u to vrijeme učili nešto i o prahistorijskim životnjama, pa smo spominjali i mamute, što je maštovitog Kaku nadahnulo da za vrijeme odmora ispriča drugarima:»hej, raja, jeste li čuli da je Iću na vrhu Šibova napala strašna zvijer, pola medvjed, a pola mamut!otkud mamuti? Zar nisu davno izumrli?«neko je priupitao, a Kako je opet slagao kockice svoje priče:»ma nije to bio nekadašnji mamut! To je možda bio neki mamut koji je ostao među medvjedima!«kukiju su, opet, bili draži mamuti, pa je počeo pričati da me je na Šibovima napao pravi pravcati mamut. Ko ne vjeruje, može slobodno gore otići i vidjeti njegove tragove u snijegu. Tih dana nismo išli na vrh Šibova. Bolje je, ipak, vjerovati da se gore mogu vidjeti mamuti, nego ih tražiti i, uh!, s njima se zaista i sresti! Š E H E R 29

30 LJEPŠE NAM JE KAD ZAPJEVAMO Piše: Idriz SALTAGIĆ Ne zna se tačno koliko Bosanaca i Hercegovaca živi u Velikoj Britaniji. Prema nekim podacima oko 5.500, a najviše ih je u Londonu, te Birminghamu, Derbiju, Guilfordu, Coventriju i drugim mjestima. U Birminghamu je i sjedište Svjetskog saveza dijaspore, te Zajednice BiH udruženja u Velikoj Britaniji. Više od 20 B-H udruženja članovi su Networka, a u ovoj zemlji radi nekoliko B-H dopunskih škola, jedna od njih, ona na području londonske četvrti Viktorija, postoji već više od 20 godine i okuplja našu djecu uzrasta od 5 do l5 godina. Nastavnica Semira Jakupović kaže da je ponosna što radi u ovoj školi i da bi voljela de je još više djece. U ovoj B-H community redovno se održavaju razne svečanosti, posebno povodom obilježavanja naših praznika i godišnjica. Veoma je aktivno i udruženje u sjevarnom dijelu Londonu, u Brentu, gdje se takođe održavaju mnoge prigodne manifestacije, razni kursevi, izleti i stručna predavanja. Ovo udruženje je bilo dugo godina i savjetodavni centar, pomagalo je našim ljudima na razne načine, posebno u ostvarivanju njihovih prava u socijalnoj i zdravstvenoj zaštiti. - Svake srijede i nedjelje u našem udruženju se okupljanju Bosanci i Hercegovci, a održavamo i razne kurseve i kulturne manifestacije. Djelujemo već više od 20 godina, imamo svoje prostorije, te profesionalno zaposlene radnike kaže Zaim Pašić, dugogodišnji predsjednik ovog Udruženja. U Londonu je nekoliko godina uspješno djelovalo i Udruženja građana Banjaluke koje je okupljalo veliki broj banjalučkih porodica. Porodice Husedžinović, Cerić, Bašić, Bojić, Jakupović, Gunić, Kulenović, Kapetanović, 30 Š E H E R

31 Golubović, Muhsinović, Harabaš, Saltagić i druge redovito su se svakog mjeseca sastajali u ovom Udruženju koje je organizovalo i razne tribine na kojima su govorili Haris Silajdžić, Mladen Ivanić, brojni pisci, među kojima Miroslav Jančić, Ismet Bekrić, Himzo Skorupan i drugi. Mnogi Banjalučani i dalje djeluju u postojećm udruženjima, posebno u Viktoriji i Brentu, a već godinama aktivan je i hor koji posebno njeguje našu izvornu narodnu muziku, sevdalinke. - Lijepo je čuti kad naši ljudi, naša raja zapjeva. Ima i nostalgije za zavičajem, ali se ljepše osjećamo kad smo zajedno i kad zapjevamo kaže Esad Cerić koji je godinama član B-H hora koji redovito s našim pjesmama učestvuje na prigodnim manifestacijama. Banjalučani redovito posjećuju i svoj zavičaj, posebno ljeti da bi prisustvovali i manifestaciji Vezeni most. Mnogi su dali i novčane priloge za stradale u poplavama, a aktivni su i u novootvorenom Islamskom centru koji sada ima vlastite prostorije koje su kupljene i prilozima naših ljudi. Ove prostorije su nedavno i zvanično otvorene u londonskoj četvrti Acton Townu. U Londonu često u našim Zapis iz Londona Dugogodišnji predsjednik udruženja u Londonu: Zaim Pašić klubovima i udruženjima, na susretima i prigodnim manifestacijama, zapjeva bosanska duša, okuplja se naš svijet i tako je već godinama. Možda se naša postojeća udruženja u Londonu ujedine u jednu veliku B-H comunu, što bi omogućilo i masovnije predstavljanje B-H zajednica u ovoj metropoli. Učenici bh. dopunske škole u Londonu Š E H E R 31

32 DJECA SA PRŽINE Pržina u magli Napisao: Atif Turčinhodžić Kada spomenem moju "Pržinu", koju smo od milja zvali Majdan, srce mi zatreperi i sva sjećanja naviru, pa tako i ova priča o dječaku sa zelenih i pješčanih čistina i padina. Igrali smo se praveći svirale od lijeske. I još bismo se spuštali, na stražnjici, niz brdašce puno pijeska, a radosti i veselju nikad kraja. Kao djeca smo znali, a pogotovo Pržinari-Sitarčani, svaki dio prekrasnih padina ispod Šehitluka i Bakinog dola, sve do onog dijela kuda je skakutao i žuborio biserni potočić. Tu smo se kupali i skakali, i na glavu, a onda smo se predveče okupljali uz pjesmu. A pjesme tu nikad nije falilo. Mnogi šetači, koji su se uputili na Šehitluke, znali su zastati i slušati glas naše Bisere i gitaru Irfana Halima. Sjećam se poznatih banjalučkih teferiča i mojih roditelja, moje "bugarije ", a tek moje sestre Ćimke i njenog glasa. Bila su to lijepa druženja, moji najljepši mladalački dani. Naša Bisera nas je znala počesto prijatno iznenaditi tepsijom pite složene u zvrk. Ne mogu a da ne spomenem i meni draga imena moje familije u to vrijeme, moje tetke Tife, tetka Arslana, te Bisere i Dilke (svi rahmetli ), a hvala bogu još uvijek živih Halima, Sulje i Jasminke. Zaista smo bili svi kao jedna prekrasna familija. Rat je učinio svoje, biseri se rasuli, a neki nažalost nisu više među nama, i neka im je veliki rahmet. Pržina je vremenom lagano utihnula, ostalo je jedno ime koje znaju samo Sitarčani, a kome su posvetili i jedno igralište za koje malo ko i da je čuo, a pogotovo da zna gdje se nalazi. Pa da sada odam i tu malu tajnu tajnu "Ginetovog igrališta" koje se nalazilo odmah više naše Pržine. Tu se i te kako znalo "zakuhati" lopte na male golove. Svaki put i duboki uzdah u šetnji kraj Limana i Zejtin savaka, prvih i drugih mlinova pa prema Ilidži, gdje i dan-danas sretnem ponekog poznatog iz onih vremena. Ponekad sjednemo spominjući se tih čudesnih godina. Sjetimo se tako i rahmetli Keme Talija, kao da i sad gledam kako skače sa onog najvišeg hrasta, sa druge strane Vrbasa. Pa onda našeg ljepotana rahmetli Asima, te meni dragog prijatelja rahmetli Omera (Šome). U zadnje vrijeme često mislim o njemu, vidim njegov lik, onako nasmijan na žutoj ogradi iznad Vrbasa. OPROŠTAJ KOD ALI-BABE Sjećam se dobro Besima, koji je bio oličenje stasitog Sitarčanina, zabavljača i muzičara. Jednog ranog ljetnjeg jutra, kada sam krenuo u ribu, na škobalja, vidio sam Besima sa štrucom kruha, koju je smazao u tri zalogaja. Malo smo se ispričali, a on je bio zanesenjak u ljubavi prema autima i muzici. Bio je član KUD-a Budućnost u Gornjrm Šeheru, koje je iznjedrila mnoge i pjevače i muzičare, pa tako i dječaka sa Pržine. Dosta toga mu je polazilo za rukom, pa i mnogobrojni nestašluci. Bili su zanimljivi njegovi odlasci i sviranja u Livnu, Kostajnici i još koje kuda. Bio je to lijepi život, a onda rat stavi pečat na sve, pa i na naša drugovanja i susrete u gradu gdje je sve stalo, posebno za sve one koji nisu bili pravoslavne vjere. Moje posljedne viđenje, nezaboravljeno, bilo je godine, kada me Besko, zajedno sa svojim Kasperom i haverom isto tako iz Sitara, pozvao na obalu ispod Alibabe da kao, eto, "zalijemo" jedan prodani šporet koji su njih dvojica našli negdje u potoku kod naše rahmetli Hasne, te ga popravili. Tako se nešto zaradilo, pa, eto, da me počaste. Sjedili smo tako sakriveni ispod Alibabe, a bašta više nas tog dana prazna, nigdje nikoga. Našao se tu konobar Nudo, takođe iz jedne divne familije Spahića, pa se počastismo za obavljeni biznis. Vrati mi se slika malog dječaka Beske koji je znao preskočiti ogradu, veću od njega samog, da bi skočio meni u naručje. To je osjećaj koji se pamti cijelog života. Tog dana ispod Alibabe je bilo i naše zadnje viđenje u Banjoj Luci u vrijeme etničkog čišćenja i progona iz našeg grada. Kasnije sam čuo da su Besko i njegov haver otišli, ali kuda, ne saznah... PONOVNI SUSRET Moj izgon iz voljenog grada je trajao je tri dana i dvije noći koje sam proveo u autobusu, dolaskom u neku poljsku luku, Svinjoušće. Sa gitarom i dvije žice na njoj, te velikom bijelom vrećom na leđima, čekajući moju ženu i sina, šetao sam usamljen kraj samog mora, gdje brodovi pristaju, zamišljen i zabrinut, jer nisam znao gdje će me sudbina odvesti. Odjednom začujem glas koji nisam čuo više od godinu dana, glas kojem sam se najmanje nadao. I to u ovoj dalekoj zemlji. Sa nevjericom pomislih - da li je to stvarnost, ili??? "Daidža, daidža!" u ušima mi odzvanja ono "daidža ", okrenem se i sa nevjericom gledam, te okrenem glavu lijevo desno, i opet prema glasu "daidža"..., kad tamo stoji, niko drugi nego, Besko. Potrčao je prema meni i tog momenta mi se vrati opet ona slika djeteta sa "Pržine " Pa da l' je ovo moguće? Gledam ga i ne vjerujem svojim očima. Zagrljaji i radost zbog našeg ponovnog viđenja. Priči nikada kraja, i on mi objasni njegovo proputovanje iz Danske za Austriju gdje je trebalo da razduži neki kamion, itd...,i naravno ponovo u Dansku gdje je sa svojom familijom našao utočište. GODINE PROLAZE Dijete Pržine, nekadašnji - sada mogu slobodno reći - "vragolan", te dječak koji je tih godina maštao o nekoj "skaniji " i nekom autobusu. Naviru mi ta sjećanja i anegdote. Na mome skorašnjem putu prema Banoj Luci, onako sjedeći u jednom od dva autobusa na relaciji Danska BiH, opet ne malo iznenađenje. Na polasku sa stanice vidim "dijete Pržine", sada lijepo obučenog, dotjeranog čovjeka i njegov vedri osmijeh kojim je uvijek uspio šarmirati. Ovaj put ne samo putnike, nego i carinike, i njegovo "gdje si daidža?. Bilo je to 32 Š E H E R

33 Sjećanje još jedno prijatno iznenađenje za mene. Sjetih se opet njegovih vragolija, kada je znao pozajmiti moje auto, provozati ga, a onda ga lijepo "ušminkati"... Sjedam u jedan od autobusa gdje me je on smijestio, mjesec je decembar, i odlazim za moj grad. To je put od 36 sati, a nekad i duže. Duga je noć, posebno kroz Njemačku, poledica,snijeg. Kada se počelo razdanjivati, bacim pogled desno i imam šta i da vidim, dijete sa Pržine na vozačevom mjestu pretiče sa drugim autobusom iste firme, i opet njegov smiješak i mahanje, valjda dajući mi do znanja da on vozi. Malo bolje protrljam oči, ne vjerujući, misleći da sanjam... Ipak je to bio on, Besim. Opet mi se vrati ona slika kako je jednim šleperom, prilikom njegove posjete, ispred moje zgrade na malom parkingu okrenuo tu grdosiju sa prikolicom. Bio sam šokiran njegovim vozačkim umijećem. Interesntno da je uvijek želio da me s nečim iznenadi, i zato mi je bio posebno drag. Eh, ta naša djeca i to dijete Pržine uvijek sa nekim iznenađenjima. Sjetih se kada smo snimali tada prvu našu kasetu posvećenu Banjoj Luci i našem Vrbasu, sjetih se Pržine, Sitara i Limana, po neke lijeske i svirale i našeg "Majdana". Ova priča, posvećena onima koji su rasli na "Pržini", ovdje ne završava, jer takve priče, kao i naša sjećanja, traju i žive sa nama. Nekad potok žuborio Dijete Pržine, Besim Hajić Dva brata i setra Irfan,Halim i Busera Besko Pogled na brzinu, sa druge strane Vrbasa od mlina Š E H E R 33

34 Prekrasan nastup: Nedžad Imamović, Enes Žiga, Mona Rosell, Bianca Muratagić, Ahmet Kozaragić i Enes Omerdić DUH DOMOVINE I BAŠTINE Tekst i foto: Ahmet Kozaragić Sevdalinka u Lidköpingu Poslije nastupa u Stockholmu i Malmö-u, ansambl "Sevdalinka" je svoj koncert priredio i u Lidköpingu. Šteta da je bio mnogo ranije zakazan, za godine, istog dana kada je bio i Susret Banjalučana u Göteborg-u, pa je u sali bilo i praznih stolica, ali to nije uticalo na domet izvođenja i dah Bosne i Hercegovine, koji je te večeri prezentiran u Lidköping-u. Sve je ipak proteklo u najboljem redu. Od prvog kapućina u Hotelu Edvard, preko smještaja u sobe tog finog starog hotela u centru Lidköpinga, pa onda "soundtrack" - štimanje ozvučenja, osvjetljenja i instrumenata, pa presvlačenje u odijela, pa mašnice i dindrlice, da bi se što ljepše izgledalo, pa izvođenje sa odabranim sevdalinkama od kojih ću spomenuti samo neke, koje izvanredna Bjanka savršeno otpjeva: Sjajna zvijezdo, Da sam ptica, Kraj tanana šadrvana, Ko se ono brijegom šeće, Zasladi sa Omer beže, a na bis završi sa Moj dilbere. Mona Rosell, violinistica i operska pjevačica, otpjeva tri pjesme poslije kojih dobi zaslužene aplauze iznenađene i oduševljene publike, Enes Omerdić, izvanredan muzičar iz Intituta sevdaha Omera Pobrića, odsvira virtuozno sve od A do Ž, plus izvanredne improvizacije koje mogu odsvirati samo odabrani talenti našeg podneblja. Enes Žiga otpjeva Eminu, Alipašu na Hercegovini i još jednu pjesmu kojoj zaboravih ime, korektno i starinski dobro, a ni Nedžad Imamović sa svojom Gverinkom, ni moja malenkost sa svojim basom, ne zaostadosmo ni milimetra za našim kolegama iz orkestra. Ma baš onako osjećajno, sevdalinski, bošnjanski i ljudski sve odsvirasmo i otpjevasmo, doživismo ovacije publike, a onda svečana večera u restoranu na obali rijeke koja protiče kroz sam centar ovog lijepog grada na jezeru Vänern. Domaćini Mirsad 34 Š E H E R

35 Reportaža Pred nastup: Ahmet Kozaragić Želimo nastupiti i u Banjaluci, u okviru susreta idućega ljeta. Bešović i njegova supruga uradiše sve da nam uljepšaju boravak u ovom lijepom gradu: ispratiše nas poslije večere do hotela, dođoše ujutru sa knjigama Midhata Ajanovića Katapult i Zbirka karikatura, koje nas istinski obradovaše, popismo jutarnju kafu sa prijateljima, pa onda put pod noge, prema Stockholmu. Ostade fin ukus finih susreta sa finim ljudima. Sve pohvale dobrim ljudima i lijepom Lidköpingu. Mi se, naravno, nadamo da će projekat "Sevdalinka" još dugo živjeti i da ćemo posjetiti još lijepih gradova Švedske, a ako se ukaže prilika, možda se nađemo i negdje "preko grane", što kaže naš narod. Posebno bi nas obradovalo kada bi se mogao organizirati koncert "Sevdalinka" u sklopu Susreta Banjalučana slijedeće godine, pa da onda dahnemo dušom i kažemo: Učinili smo koliko smo mogli da se očuva duh naše domovine i kulturna baština jedne fine evropske kulture.

36 Životna Sjećanja priča Piše: Edhem Edo Čizmić Četiri razreda Osnovne škole završavam u Vrbanjcima i upišem se u nižu gimnaziju u Kotor- Varošu. Ljeto mi se odužilo, pa počesto odlazim u opštinu K.Varoš, uvijek sa istim pitanjem: Kada će ta škola početi? U septembru škola otvori vrata za 74 učenika.septembar i oktobar su bili sunčani.sa još desetak učenika iz Vrbanjaca šest kilometara do škole, i toliko u povratku, prelazim svakodnevno pješice bez napora. Stiže surova zima, snijeg zatrpa putove i mi đacipješaci, u slaboj odjeći i obući, prije svanuća, pravimo prtinu.u koloni se smjenjujemo. U školu stižemo promrzli, mokri, zanijemili. Nikad ne kasnimo.ponekad stižemo prije svanuća i po sat i više čekamo prvi čas. Tako iz dana u dan, sve nas je manje. Neki odustaju. Iz tih dana u pamćenju mi se urezao naš dobri podvornik Pero. Dočeka nas,već je naložio vatru. Poreda nas pored peći. Svi šutimo, nije nam do razgovora.da bi nam popravio raspoloženje Pero se oglasi pjesmom: 36 Š E H E R Ulovila miša maca, čas ga lovi, čas ga baca, uzme ga za šiju, progutaće miša, neće, na zemlju ga meće, a moj miš ludi stao pa se čudi. Osim djece iz Kotor-Varoša i okoline sa nama je bilo i ratne siročadi, neki nisu imali nikoga od porodice. Svi su bili u Domu ratne siročadi pa smo ih zvali domci. Ta djeca su prednjačila u sportskim i društvenim aktivnostima, kod njih se uvijek čula pjesma.neki od njih su Živko Mandić, Miloš Pezerović,Halil Bilić,Vitomir-Vito Gajić, Mladen Ajder, Rade Vrmić, Vlado Škorić, Milutin Kučuk, Žarko Svjetlanović. Škola nas je zbližila. Bilo je to divno i nezaboravno vrijeme. U sjećanje mi se duboko urezao Milutin Kučuk.Skoro da se i nije igrao i zabavljao kao i ostala djeca.tih i povučen u sebe, sa izrazom tuge na Foto: Slobodan Rašić Bobara KARA licu. Pričalo se da je u ratu ostao bez ikoga od porodice, svi mještani sela su stradali a on nekim čudom osta živ.jedino je znao ime, Milutin.Još dok je trajao rat udomila ga je porodica Kučuk i dala mu svoje prezime. Kada smo okupljali generaciju jedan od kolega, Radomir Laketić, utvrdio je da naš Milutin živi u Vojvodini, završio ekonomiju i sada se preziva Gavrilović. Pronašao daljnje srodnike, zasnovao je svoju porodicu. A 1953., po završetku škole, raziđosmo se. Većina se obrazovala na visokim školama i fakultetima. Generacija se prvi put okupila u Kotor-Varošu Tu su i naši dragi nastavnici.bilo je dirljivo i nezaboravno. Živko i Vito su se, tako mi je izgledalo, najviše radovali. Vito je bio oficir i osamdesetih godina nakon penzionisanja nastanio se u Banjaluci. Rođen je u Lipovcu kod Čelinca.Odabrao je Banjaluku da bi povremeno otišao u Lipovac i Kotor-Varoš za koje ga vežu đački i domski dani. U tom vremenu često se posjećujemo, svrati kod

37 BIN mene u PTT gdje sam biozaposlen. U to bi raspad Jugoslavije, rat lebdi u zraku, sve se okrenulo naopačke, prijatelji, radne kolege, komšije i poznanici zaobilaze te. Vito zabrinut, objašnjava da se sprema veliko zlo, a posebno ga brine što nisam svjestan opasnosti u kojoj se nalazim.u jednom razgovoru reče da uvijek kod sebe imam njegov broj telefona i ako zatreba da ga hitno zovem. Kažem mu da pretjeruje, a on odgovara kako bi trebalo da budem oprezniji. Mada nema mjesta optimizmu ipak zaključimo: ovo zlo će proći, mora proći, izdržaćemo. U Bosna i Hercegovina je u ratu. Manje izlazim u grad, opasno je.u to se oglasi telefon, zove Vito. Kaže da je bolestan i poziva me da dođem.odem u posjetu i nađem ga gdje leži u krevetu. Ima nesnosne bolove u leđima, ne zna se tačna dijagnoza.odvezemo ga na Paprikovac, na neurološki odjel. Dr.Banušić saopštava da Vito ostane u bolnici.ima karcinom pluća, metastaza. Izgledi skoro nikakvi ali treba ga uputiti na VMA u Beograd radi operacije. Životna Sjećanjapriča Vito leži u bolnici, koridor je zatvoren, ne može se za Beograd. U bolnici nedostaje svega, lijekova, hrane i ostalog. Pokušavam ga ohrabriti ali sve manje uspijevam.tog dana u posjeti je i njegova supruga i u jednom času obrati joj se: Joko, zapamti ovo što ću ti reći i ima da postupiš kako ti kažem.ja ću umrijeti, a kad se to dogodi onaj moj karabin ćeš dati mom drugu Edi.Ovo zapamti, nemoj zaboraviti. Kada sam se usprotivio i rekao da će živjeti, tihim ali odlučnim glasom reče: Neka bude kako sam rekao. Pokušavam prikriti zbunjenost, srce da iskoči. Razmišljam o Vitinoj oporuci.skoro cijeli život je bio strastveni lovac i često i rado mi je pričao o svojim zgodama iz lova, naročito je bio ponosan na svoj skupocjeni karabin koji mu je puno značio, od kojeg se nije odvajao.slijedećeg dana, kada sam stigao u posjetu, kažem da nisam lovac i da nema smisla ono što je rekao Joki. Odgovorio je: Samo ga uzmi da se braniš kad zatreba.znam da će ti trebati. Iz dana u dan stanje se pogoršava. Napokon koridor je prohodan.joka i Vitina stričevka Stana, medicinska sestra, kolima Hitne pomoći voze ga na Vojno-medicinsku akademiju. Joka se javlja telefonom.kaže, da je Vito umro prije nego je i smješten. Vraćaju ga u Banjaluku, a sahrana će prema njegovoj želji biti u Čelincu. Joka moli da se čitulja objavi u novinama, a da se urade i čitulje i odnesu i u Čelinac.Sa odštampanim čituljama biciklom krenem u Čelinac. Zaustave me na barikadi.nije mi dozvoljeno da uđem u Čelinac. Neki nepoznat čovjek uze čitulje, a ja se vratim za Banjaluku.Moja žalost je bila veća jer nisam mogao ići na sahranu. Nakon sedmicu dana Joka se javi telefonom.saopšti da se kod nje nalazi Vitin brat i moli da dođem.po dolasku me upozna sa njim i saopštava da hoće da ispuni zavjet i da mi preda karabin. Zbunjen i uzbuđen razmišljam šta mi je činiti.nije mi govorio da ima brata. Bilo bi za očekivati da stvar koju je najviše volio karabin ostavi njemu a ne meni, prijatelju iz djetinjstva.i tada nasta prolom emocija.odrasli ljudi ne plaču često, a ja sam ridao, plakao i nisam se mogao smiriti. Da takav je bio moj Vito, prijatelj kakvih je malo. Kažem Joki da je ona svoju obavezu ispunila time što me pozvala da preda karabin, moja je želja da karabin ostane u porodici kao uspomena, da svjedoči o čvrstom prijateljstvu koje ni najteža ratna vremena nisu prekinula. Svratim sa cvijećem na Vitin grob. Suze naiđu same, ne pokušavam da ih zaustavim. Š E H E R 37

38 Dvadeset godina BH udruženja Ljiljan Faruk Sarajlić i Zlatko Avdagić Jubilej za ponos Tekst: Azra Avdagić Sala Gamla Folkets Hus-a bila je 13. decembra ponovo prepuna Bosne i Hercegovine i njenog duha. Povod za okupljanje članova i prijatelja Bosanskohercegovačkog udruženja Ljiljan bila je proslava dvadesetog jubileja. Svojim aktivnim radom i saradnjom, kako sa bosanskohercegovačkim udruženjima širom Švedske, tako i sa mnogobrojnim švedskim organizacijama, udruženje Ljiljan postalo je ime koje plijeni. I ovoga puta srdačno su dočekani gosti, prijatelji, predstavnici udruženja i Saveza, te institucija iz Švedske. Veče je počelo neposrednim razgovorom sa pridošlim gostima dok su se na platnu smjenjivale slike iz historijata. Mnogi su se sa osmjehom prisjećali niza aktivnosti zabilježenih okom kamere. Mlade snage, po godinama vršnjaci Udruženja, Sofia Lorin i Adnan Avdagić, bili su voditelji kulturnog programa, vodeći publiku kroz godine postojanja ovog vrijednog udruženja. Nije bilo ni mjesta ni vremena da se u programu Š E H E R spomenu sve aktivnosti, sekcije i zaslužni članovi koji su svojim nesebičnim radom ime Ljiljana podigli na zavidan nivo. Svojim prisustvom proslavu su uveličali prethodni predsjednici Sead Mulahusić, Bećir Delalić i Mirsad Filipović, koji su sažeto ali nadahnuto govorili o radu ovog uspješnog udruženja. Pridružio im se i sadašnji predsjednik, Zlatko Avdagić, koji se obratio riječima podstreka za uspješan budući rad. Sevdalinkom, tradicionalnom narodnom pjesmom naših prostora, Nadir Garčević je otvorio kulturni dio. Horski nastup ženske sekcije propraćen je aplauzom koji im daje podstrek za daljnji rad i druženje. Lagani zvuci gitare pod sigurnim prstima Edina Jarana ispunili su dušu mnogima, kao i sevdalinke kojom se predstavio zajedno sa Goranom Mulahusićem. Poruke iz stihova, koje su kazivale Melkina Filipović i Azra Avdagić, dugo će ostati u sjećanju svih prisutnih. Za predstavljanje bosanskohercegovačkih narodnih igara i ovaj put je bila zadužena folklorna sekcija, nove mlade snage koje rastu, druže se i svojim nastupima oduševljavaju publiku. Veče je, nakon zapaženog kulturnog programa, do kasno u noć bilo ispunjeno plesom, pjesmom i druženjem uz muziku. Mnogi gosti, prijatelji udruženja, poželjeli su u svojim obraćanjima nastavak uspješnog rada svim članovima. Nada, da ćemo se vidjeti na tridesetom i četrdesetom jubileju, ispoljena je u riječima prijatelja, a na članstvu udruženja je da tu želju ispune!

39 Foto: Goran Mulahusić Reportaža Sve bolji i bolji: Folklor "Ljiljan" Motala Sara Englund-Eckerbom: Direktor Kulturskolan u Motali Uvijek na zavidnom nivou: Nadir Garčević Domaćini: Erol Garčević, Sabina Kušljugić i Anes Handanagić Prijatelji iz Norrköpinga: Nedžad Mulazimović i Aida Nezirević Izvrsni voditelji: Sofia Lorin i Adnan Avdagić Lijep nastup: Hor "Ljiljan" Motala Majstor klasične gitare: Edin Jaran 37 39

40 Maja Piše: Ljubica Perkman Majini roditelji su, u sunčano junsko popodne, raširili deku na travi i u hladu stare razgranate trešnje ispred kuće prepustili se mirisu kafe. A onda je u dvorište utrčala radost Maja je donijela svjedočanstvo o završenoj osmogodišnjoi školi. «Dragi moji roditelji, zadovoljna sam ocjenama i želim nastaviti školovanje u Medicinskoj školi u Banjaluci», veselo je širila ruke mašući peticama. Majka je odmah ustala, kao da je željela uloviti neku od tih petica, ili neki njen osmijeh. Zagrlila je svoju kćerku i onda je upitala: Majo, zašto si se odlučila baš za medicinsku školu, kad je završiš, nećeš moći naći posao?. Baš bih to željela, majko. A ako ne nađem posao ovdje, naći ću ga u inostranstvu» Majine riječi su pogodile Majku, kao munja iz vedra neba. Ne govori tako, dušo moja, nećeš ti nikuda daleko...», prigrlila ju je Majka. Poslije drugog svjetskog rata vladalo je siromaštvo, školovanje je bilo svima otežano, ali Maja o poteškoćama nije ni razmišljala. U septembru je nova škola donijela Maji novi život i nove nade. U Banjaluci je bilo teško pronaći sobu, jer nije bilo novaca za njeno plaćanje. Zato je Maja svakodnevno s kolegicom putovala vozom iz Čelinca do Banjaluke. Majina Majka se jedva snalazila, prodavala je kokoške, sir ili kajmak Čelinčankama i taj novac je čuvala za jedno ili drugo dijete, da podmiri školske potrebe. U drugom razredu Majka joj je dugo tražila sobu, a ni sama nije znala kako će plaćati stanarinu. Napokon je u staroj kućici preko puta Fehredije pronašla sobicu, samo da joj kćerka ne putuje daleko vozom do Banjaluke. Majka je došla s Majom i pozvonila kod gazdarice Mire. Na vratima se pojavila starija gospođa, strogog izgleda i sasvim službeno ih pozdravila. Ovo je moja kćerka Maja, drago mi je da ste prihvatili da stanuje kod vas, dobra je i poslušna djevojčica, rekla je Majka. Uđite, da pogledate sobu! Vece (VC) je zajednički, mora da pazi i da bude uredna, strogo je naglasila gospođa Mira. Majka je privukla kćerku i šapnula: Pazi dobro, mila moja, i budi uredna! Malo zatim Majka se pozdravila sa Majom i produžila na željezničku stanicu, nadajući se brzom polasku voza za Čelinac. Maja je ostala u sobici, prvi put sama, bez porodice i rodne kuće. Gospođa Mira je pratila svaki njen pokret i dok je Maja još prolazila hodnikom, gasila je svjetlo, govoreći kako je struja skupa, i kako uveče ne bi smjela da uči pored svjetla, jer to kao škodi očima, a i dnevno svjetlo je bolje za učenje. Maja je šutjela i čekala ponovni susret sa Majkom, jer je sve brige mogla samo njoj povjeriti. A kad je Majka sve čula, pomilovala je Maju po kosi i rekla: Ako ti je gazdarica tako stroga, nećeš ti moći dobro učiti, moram ti potražiti sobu na drugom mjestu.» Istoga dana je pošla u potragu za novom adresom u tom velikom gradu. Nevjerovatno brzo je našla jednu sobu u prikućnici, nekom dozitku glavne kuće, a gospođa Anđa je bila divna i ljubazna, srdačno je primila Maju na stanovanje. Hajde, Majo, da ti pokažem sobicu, evo ovdje imaš jedan otoman i jednu malu peć na drva, ormar ti nije ni potreban, nemaš mjesta za ormar, a mislim da nemaš ni mnogo gardarobe», vezla je Anđa nekim doroćudnim glasom. «Hvala, teta Anđo, meni je ovo dovoljno, bitno je da se ne moram mrznuti na željezničkoj stanici, čekajući vozove, zima je oštra i hladna.» Gospođa Anđa zavoljela je Maju i stekla njeno povjerenje. Nakon kraćeg vremena, primila je još jednu učenicu, Radu iz sela Han-kola, veselu, razvijenu djevojku, punačku, malo šepavu, ali veoma živu. Dvije djevojčice, dva različita karaktera. Rada se brzo uklopila u život velikog grada i sve joj je bilo važnije od učenja i škole. Rano se počela zabavljati, a u školi je redala loše ocijene. Kad je njena mati pokucala na vrata sobice, u rukama je donosila sa sela punu korpu sira, jaja, crne pogače i drugih đakonija. Nije smjela kćerku ni upitati kako je u školi, već je šaputala Maji: «Reci mi, dušo, kako je moja Rada u školi?» Maja joj nije smjela odgovoriti, inače bi došlo do svađe. Jednoga dana je njena majka skupila snagu da kaže: Kćeri moja, želim da odem u školu, da upoznam tvoga razrednika i upitam ga kako učiš?» Rada je zagalamila na majku, govoreći, da će, ako ode u školu, skočiti sa drugog sprata. Majka se uplašila i nije smjela ni otići u školu. Nakon prve školske godine, Rada je napustila stan, školu i otišla s momkom u Austriju... Maja je voljela školu i radovala se svakom novom jutru u svome razredu. Brzo su prošle četiri školske godine, pune teškoća i neimaštine, ali Maja se trudila da završi školu. Poslije mature je željela nastaviti studirati, ali sredstava za daljne školovanje nije bilo... Sjediti nije mogla, i počela je tražiti posao. Pokucala je na mnoga vrata, ali uzalud ako nisi imao novaca, da ih nekome neprimjetno spustiš u džep, nisi se imao čemu nadati. Jednoga dana, kad se Maja vraćala s pijace kući, srela je rođaka Vinka, koji je bio na visokom položaju u Banjaluci. Bio je po prirodi ljubazan, spreman da pomogne. Zagrlio je Maju i poljubio, pitajući je za zdravlje i šta je to dovodi u Banjaluku. Hvala, dobro sam, rođače! A kako si ti?» obradovala se Maja. Dobro sam, imam pauzu, htio sam nešto da kupim, a sad se vraćam na radno mjesto, odgovorio je rođak. «Ako imaš vremena, možeš poći sa mnom, danas nemam baš mnogo posla, možemo malo da razgovaramo...» Rado, svakako sam u potrazi za poslom, rekla je Maja. Koju si školu završila, Majo, kad tražiš posao? upitao je gladeći brk. Srednju medicinsku, za farmaceuta, odgovorila je Maja. Vinko je odmah uzeo telefon i nazvao poznanika, koji je radio u gradskoj bolnici, da bi ušao u trag kakvom slobodnom radnom mjestu u apoteci. Kako si, kolega?» pitao je Vinko nekog gospodina Ceraka. Hvala na pitanju, dobro sam! A šta ima 40

41 novog kod tebe?» javio mu se poznanik. «Ovdje mi je rodica Maja, traži posao u apoteci, a kod tebe je bilo jedno radno mjesto, da li ti je mogu preporučiti?» govorio je Vinko, mašući rukom, kao da je Cerak bio tu pored njega. Neka dođe sutra u deset sati, da se dogovorimo, odgovorio je Cerak. Maja je bila sva srećna, nadajući se zaposlenju. Zahvalila se Vinku i jedva čekala novi dan. U rano jutro sunce je dopiralo kroz prozorčić njene sobice, kao da je šaputalo, Majo diži se, možda ćeš imati sreće, da dobiješ posao. Maja se pjevušeći spremala da na vrijeme bude na portirnici bolnice. Tačno u deset sati najavila je da ima dogovoren susret s gospodinom Cerakom. Portir, ozbiljan i strog, zamolio ju je da malo sačeka, i da će mu javiti da je došla. Gospodin Cerak je obećao da će odmah doći, rekao je portir, nakon što je kratko razgovarao s gospodinom Cerakom. Ubrzo se pojavio Cerak, visok, crne kose i krupnih crnih očiju. Maji je srce zadrhtalo, od straha ili neizvjesnosti, jer je prepoznala čovjeka koji ju je, jednom, molio za ples. Ah, ti si Vinkova rodica, pa mi se znamo, rekao je odmah. Maja nije uspjela ni da ga pozdravi, a već je izlio svoju bujicu riječi: «Žao mi je, radno mjesto je već popunjeno. Doviđenja, pozdravi Vinka!. Maja se osjećala poniženom, kao da joj je opalio šamar. Dani, u kojima je Maja pratila oglase za zapošljavanje, osipali su se sivilom. Slučaj sa Cerakom unio je još više zebnje u njena očekivanja. Tog jutra je pošla do pekare, da kupi peciva za doručak. U susret je dolazio baš gospodin Vinko. «Kako si, rodice?» odmah ju je upitao. «Jesi li dobila posao? Kako te je dočekao kolega Cerak?» «Nisam dobila posao...», rekla je Maja. «Kad sam s njim razgovarala, nisam odmah povezala o kojem se Ceraku govorilo...» «Šta se desilo? Jesi li ga poznavala?» pozanimao se rođak Vinko. «Jesam, bila je prava slučajnost...», objašnjavala je Maja. «Jedne sam večeri bila s mojim momkom na zabavi u Domu kulture. Gospodin Cerak me je posmatrao iz lože cijelo veče. A onda je došao i zamolio me za ples. Prvo sam ga odbila. ali bio je uporan i otplesali smo jedan ples, zatim je želio da me prati kući. Govorio je da pošaljem momka kući, a on će me rado sam otpratiti. Naravno, nisam pristala, a sad mi se osvetio.» Vinko je malo šutio, a onda rekao: «Cerak nije fer, trebao je s tobom još jednom razgovarati, možda bi poslije razgovora izgledalo sve drugačije... No, navrati sutra kod mene u opštinu, razgovaraću s još jednim šefom apoteke, možda ćemo imati malo više sreće.» Sutradan je Maja pokucala na vrata Vinkove kancelarije. Kad je začula ono «slobodno», stidljivo je ušla, kao da je nešto pogriješila. Kako si, Majo?» «Dobro sam! Kako si ti?» «Dobro! Baš danas nemam mnogo posla, drago mi je da si navratila... Hajde, sjedi!» Vinko je Maji ljubazno ponudio da sjedne, a onda je podigao slušalicu: «Halo, Brane, kako si? Reci mi, molim te, da li je još slobodno radno mjesto kod tebe u apoteci?» «Jeste! A zašto pitaš!» čulo se sa druge strane. «Eh, baš mi je drago!» obradovao se Vinko. «Slušaj, ovdje je moja rodica, kćerka moje tetke, završila je srednju medicinsku i traži posao. Da li nam možeš pomoći?» «Neka dođe sutra kod mene, u osam ujutro», ove Branine riječi unijele su neki optimizam i u Vinkovu kancelariju, a posebno u Maju, koja je još vjerovala da će Vinkove molbe i poznanstva pomoći da konačno svoju diplomu učini i stvarnom. Vinko joj je poželio mnogo sreće. U prohladno jesenje jutro sunce je nekako stidljivo, pomalo i sablasno, obasjavalo grad koji se budio u novi radni dan. Maja je, zajedno sa svojim suprugom, onim momkom sa plesa s kojim se u međuvremenu vjenčala, pošla do apoteke. Dočekao ju je stariji čovjek, sijed, mršav, i ljubazno je pozdravio. Uđite, izvolite sjesti! Znači, ti si Vinkova rodica?... A, je li ti to, momak?» «Ne, to je moj muž», odgovorila je Maja, pomalo stidljivo.»nedavno smo se vjenčali», «Aha, baš fino, nek vam je sretno!» procijedio je kroz zube domaćin. Vinko mi reče da tražiš posao? «Da, juče sam bila kod njega, tiho je odgovorila Maja. «Kakav si uspjeh imala u školi?» zapitkivao je dalje gospodin Brane. «Završila sam s dobrim...», oborila je Maja pogled. Jesi li imala praksu za vrijeme ljetneg ferija u apoteci? pitao je domaćin. «Imala sam praksu, položila sam je s odličnim uspjehom», ovog puta Maja je podigla pogled, ali se i dalje plašila da ga usmjeri u šefove oči. U redu, donesi mi sutra dnevnik prakse, želim da ga pogledam, ustao je gospodin Brane, dajući time na znanje da je razgovor završen. Opet je zatitrala nova nada. Maja je spremila dnevnik prakse i rano jutro požurila u apoteku. Sačekajte malo, gospodin šef Brane ima posjetu, rekla joj je apotekarica. «Hvala, sačekaću!» strpljivo je izustila Maja, tiho, više za sebe. Nakon kraćeg vremena šef je pozvao Maju. Ulazeći u kancelariju, ugledala je flašu Badelovke i dva fildžana, a pored nje je prošla mati njene kolegice iz razreda, Senke. Maja se malo iznenadila, i pomislila kako je sigurno molila za Senku, jer je i ona očekivala posao. Na stolu su bili prazni fildžani, a prostorijom se širio miris rakije. Maji je bilo čudno da su rakiju pili iz fildžana, a ne iz čaša. A, ako nema čaša, zašto onda ne i iz fildžana? Tako se može pomisliti da su pili i kafu. No, onda bi na stolu bila džezva. Ali neka piju šta žele i iz čega žele, pomislila je Maja, samo da dobijem taj posao. A možda će to radno mjesto pripasti Senki? Misli Sjećanje su joj strujale kroz glavu... rakija, dugi razgovor... Sad je važno da mu pokažem dnevnik prakse, a kad šef vidi kako je dobar i uredan vjerovatno će se odlučiti za mene? «Dobar dan, Majo, jesi li donijela dnevnik prakse?» upitao je šef, nakon što je ispratio Senkinu majku. «Izvolite, gospodine šefe, izvolite, donijela sam!» govorila je Maja, pružajući šefu svoj uredni dnevnik. Prelistao je dnevnik površno, skoro formalno, sklopio ga i spustio na stol, a onda je podigao svoj zavodnički pogled: Odlično si završila praksu... Dobro, djevojko, dobar je dnevnik prakse, a bogme i ti si fina...» Maja se zarumenila od stida, u trenu je pomislila - «stari gade, kakav kompliment, kako te nije te sramota». Šef je prišao Maji, drhteći cijelim tijelom: Smiješ li sa mnom popiti jednu Badelovku, ljepotice?» Maja je zanijemila, samo što nije viknula... Hvala, nikad nisam pila alkohol pokušala je da šefovu napadačku energiju okrene prema ozbiljnom razgovoru o poslu. Trudila se da sačuva mirnoću, a stomak joj se od gađenja skoro podigao do grla. Ipak je pokušala da bude ljubazna. Šutjela je... Šef je prišao da je zagrli, a ona se sve izmicala. Brzo je ispružio ruku i zagrlio je, pokušavajući i da je poljubi. Svom snagom Maja se izmakla, ošinula ga pogledom i rekla: Kakvu prljavu namjeru imate!? Čuj, ljepotice, u subotu sam dežurni u apoteci, molim te, dođi mi u subotu, sami ćemo biti, sasvim sami... Hoćeš li? Obećaj mi! šef je uporno pokušavao da zavede Maju, da iskoristi svoj položaj i njenu žudnju za poslom. Ne, hvala, neću vam doći, radije ću ostati bez posla! odlučna je bila Maja, pokupila dnevnik prakse i zalupila vrata. Na putu prema kući gušila se od muke, bojeći se da je neko od poznanika sretne, i da pomisle kako je nesrećna u braku. Žurila je da što prije stigne kući, da može briznuti u plač. Dugo je očekivala vijest da li će ipak dobiti radno mjesto... Nakon izvjesnog vremena navratila je opet kod Vinka, pokucala na vrata da s njim razgovara o susretu s Branom. «Reci mi, mala, kako je bilo kod Brane, jesi li dobila posao?» upitao je Vinko. «Znaš, rođače, bila sam, ali posao je dobila moja kolegica Senka. Vidjela sam je, u prolazu pored apoteke, da radi, a meni je već pri ulazu u njegovu kancelariju bilo jasno da će ona dobiti to radno mjesto.» Ispričala mu šta je doživjela u šefovoj kancelariji. Vinko je odmahnuo rukom: «Idiot jedan, bar da je kakav mlad čovjek, a vidi kakvog je karaktera!?» Lutanje za poslom se nastavljalo... Vrijeme se osipalo, kao jesenji listovi, i zimske pahuljice. Maja je išla od vrata do vrata, ali činilo joj se da je posao sve dalji.. Sve je bilo bezuspješno, u razgovorima o poslu doživljavala je samo razočarenja... 41

42 In memoriam ZEMLJA ZAVIČAJNA Na vijest o smrti književnika Nenada Radanovića Tužna vijest stigla nam iz Banjaluke u trenutku kad je prošli broj magazina već izlazio iz štampe: preminuo je istaknuti bosanskohecegovački, i banjalučki, književnik Nenad Radanović, pjesnik, prozaist, esejist. Rodio se 13. marta godine u Marićki kod Prijedora, a mladost je proveo u Banjaluci, gdje je završio Učiteljsku školu. Studij književnosti i filozofije završio je u Sarajevu, gdje je zatim živio i radio kao urednik u obrazovnom programu Radio-Sarajeva i, kasnije, u izdavaštvu. Nenad Radanović je objavio više knjiga poezije, proze i esejistike, a u svijet literature ulazi knjigom priča za djecu»čarobni opanci«, u izdanju banjalučkog»glasa«. Među knjigama proze spomenimo zbirke priča»dva djetinjstva«,»sreća«,»tragovi«,»vremena«, te roman»jakob«, a u poeziji su mu poznati naslovi:»psalmi o košuti«,»tjesnac«,»tuđina«,»vrata jeseni«i»ne zatvaraj vrata«. Objavio je i knjige eseja «Ogledi«,»Zrnca iz vremena«i dr. Priredio je i antologiju bosanskohercovačke pripovijetke. Nenad Radanović je i jedan od prvih dobitnika banjalučke nagrade»veselin Masleša«, a dobio je u Sarajevu i Šestoaprilsku nagradu, te godišnju nagradu Udruženja književnika BiH. Radanovićeva literarna riječ najviše je isticala iz izvora djetinjstva, tako da u njegovoj prozi prepoznajemo i mnoge banjalučke motive. U mnogim pričama njegove lektirske knjige»almin vrt«prepoznaćemo i banjalučke aleje i naselje Borik, u kojem je rastao i u kojem je shvaćao da je zavičaj, sa dragim licima, i najsnažnija književna inspiracija.»zemlje zavičajne«pune su i njegove slike, posebno stvarane u vrijeme opsade Sarajeva u kojem je Radanović bio cijelo vrijeme rata, kada je u čežnji za zavičajem i sam, kako je zapisao uz svoju pjesmu»moje slike«, i»proslikao«.»onda se napij, šakomice, rijeke zavičajne «, tog nepresušnog vrela.»izgovori svjetlost / od Zemlje veću / nek nas / obasjava / obasjava // obasjava«, napisao je Radanović u svojoj pjesmi»molba«, objavljenoj u knjizi «Ne zatvarj vrata«. Ostala je svjetlost, da nas obasjava iz njegovih poetskih i proznih riječi. Kao i iz pjesme»tako pišem«. TAKO PIŠEM Gledam i bilježim Nemam potrebe za opsjenama: drvo brdo put šuma Starac se nateže s psom. Djevojčica trči stazicom. Buktaj sunčev u razvihorenoj kosi od nje pravi anđela. Časna sestra hita u cipelice zagledana. Ali, kao da neće tako sve da stoji. Vjetar se budi. Srdit. Krošnja se jedva opire. Oblak nad gradom mrkne. Tice se uplašile zaklona nigdje. Zkotrlja se pa sjeknu grom. Tuče u dnu kotline prodrhto grad. Bilježim: Tama. Pustinja nebu ruke digla. Ova pjesma je prosta. Tačna. Bez ikakve mašte. A trenom mi Vječnosti kuću obasjava. 42

43 Čudna neka vremena OTUĐENOST Tekst: Ozren Tinjić Ne znam da li su u pitanju godine ili nešto drugo, ali primjećujem, u posljednje vrijeme, kako u Banjoj Luci, tako i ovdje, u Švedskoj, da se sa našim mladim generacijama dešava nešto čudno, strano i meni totalno nerazumljivo. Opšte je poznato da se mladi (pa i stariji) ponajviše nalaze, druže i slobodno vrijeme provode u kafićima i pabovima, a ovdje na sjeveru, u razno- raznim udruženjima. Najčešće sam u ophodnji ovim mjestima i lo - kalima sâm, pa imam dosta vremena za promatranje okoline. Naručuju, obično, espreso kafu. Gledam ih i imam šta vidjeti. Nema priče, nema zafrkancije, svi izvukli svoje čudne mobitele (one tzv. touch što im je prstom dodirnuti pogolemi ekran i mala sprava vas vodi u cijeli svijet). I tako sjede po par sati, svako zabavljen svojim mobitelom ne komunicirajući međusobno. Pitam se u sebi: Pa zašto se onda uopšte nalaze? Uzgred, kradomice zavirim šta oni to rade na tim spravama, kad tamo-pišu kojekakve SMS poruke, čitaju novine, slušaju muziku Potom slijedi i drugo pitanje: Otkud tim mladim ljudima tako skupe sprave a svi se Foto: Goran Mulahusić jadaju na besparicu? Svijet je poludio, ako već nisam ja! Jer, na kraju krajeva, znam da svojedobno, prije nekih 30, pa i 40 godina, nije bilo mobitela, neko nije imao ni fiksni telefon, a opet smo se, raja, uvijek i, što je najvažnije, tačno na vrijeme susretali. Hebem ti onog što izmisli mobitel. Sve me to podsjeti na onaj vic kad se sretnu jarani Huso i Haso. Žali se Haso kako ima osjećaj da ga njegova Fata vara! Elem, konta Huso pa će jaranu: Znaš Haso, ima tu lijeka! Kupi ti Fati mobitel i sve će biti OK! Nakon par dana ponovo se sretnu, grli Haso jarana Husu, govori mu kako je njegov spasilac, te da ga Fata ne vara! Provjereno! Kako, pita Huso? E sada, ponosno će Haso, kad god nazovem Fatu i pitam ju gdje je, ona kaže: Kod kuće sam! Znam već tri braka u Banjoj Luci koji su skontani putem interneta. Možete zamisliti, ljudi se praktično ne vide, ne drže se za ruke u zajedničkim šetnjama, odlascima u kino ili na večeru, ne gledaju se u oči dok razgovaraju, a nakon par mjeseci dopisivanja već izgovaraju da. Svašta! Ne znam kakva je danas sudbina njihovih brakova ali, što se mene tiče - daleko im kuća od moje. Ko zna, možda sam staromodan, ali sam ipak pristalica klasike. Samo kad se sjetim onih davnih banjalučkih serenada, ašikovanja Ne - kad bilo sad se spominjalo. Srećem i gledam ovu našu dječurliju u Banjoj Luci. Svi se zatvorili u kućama i stanovima i svaki slobodni trenutak koriste za kojekakve igrice na kompjuterima i onim spomenutim telefonima. Roditelji, valjda umorni od posla i svakodnevnih problema, idu linijom manjeg otpora pa djeci uvale te budalaštine ne bi li imali malo mira. Djeca se otuđuju, žive u svom svijetu, nemaju vremena da se druže i igraju sa vršnjacima. Mi toga u svoje vrijeme nismo imali. Išli smo u haranje mada su nam zdjele sa voćem kod kuće bile pune. Ustvari, bila je riječ o svojevrsnoj avanturi, želji za dokazivanjem. Nema više piruz-pale, klikera, kula od oraha i vječnog traženja dobrog putaka, ka - uboja i indijanaca ili partizana i švaba, hvatanja peševa na Vrbasu sa komadićem stakla i viljuškom Sve je otišlo u zaborav i pomalo živi u sjećanjima srednje i starije generacije. Za razliku od današnjih mališana mi smo, kako reče jedan moj prijatelj, više mogli izdržati pod vodom nego kod kuće! Poput posljednjeg Mohikanca ostao sam vjeran slanju Novogodišnjih čestitki. Danas svi to rade putem a. Ne znam da li je riječ o praktičnosti ili uštedi na markama, čestitkama i kovertama, ali nekako mi je ljepše, pa i pristojnije poslati poštom čestitku. Slično je i sa pismima. Imam par drugara s kojima se redovno dopisujem. Pisma, naravno, pišem perom, a ne pisaćom mašinom. Jer, lijepo je kada iza vas ostane neki pisani trag. Nešto što se, s vremena na vrijeme i uvijek iznova može isčitavati. Baš kao i ove novine. 43

44 Autor: Dragana Pranjić

45

46 Poezija Cipele za vratima Ja sam već uveliko Tražio Odgovore kad si Ti otišao Nisam te stigao upitati Za koga čuvaš Novo odijelo I cipele za vratima i šta znači ona grmljavina sa Krčmarica vjerovao sam da nevrijeme sa istoka uvijek zaobiđe grad Sead MULABDIĆ Čiji je to grad (Rodnoj Banjoj Luci) Bio jedan grad Čije su građani Protjerani u grada Progonitelji su mislili Da će ih tako nestati. Građani Grada u svijetu Primili su Te prognanike U svoje zagrljaje I oni počeli da rastu Kao nekada U svom rasadnik. Bio je jedan grad Odakle počinje život porodice U toliko gradova Ali ne znam U koliko zemalja. Možda je to Moj grad Možda je to Tvoj grad Možda je to Njegov grad Jedino je sigurno Da to nije Njihov grad. Ima jedan grad Na ovom svijetu O kojem svake noći Pjeva njegova Bivša stanovnika. Pjevaju o svom rodnom gradu. MOST LJUBAVI Zlatnim nitima moje ljubavi spajala sam neba Kemal COCO dviju domovina. Beskrajna su u mome srcu i u mojim snoivima. Gradila sam most ljubavi, od neba do neba, od ptice do ptice, od suze do suze, od smiješka do smiješka, otvarajući vrata novoga svijeta. Ljubica PERKMAN ZADUŽEN NA ZVEČAJU Pogledaj kanjon Vrbasa sa gradina Zvečaja, staze karavana. Prkosan ljepotan, neobuzdan ždrijebac nače tvrdu stijenu golom kopitom prirode. U procijepu kanjona okačen k'o Prometej strašim oskrnavitelje. Grlim praiskonsku ljepotu. Vrbasu, ne hučiš, ručiš u meni, u pjesmu nećeš! Ti poezijo koja vječno tečeš! Jovan Joco BOJOVIĆ Bara 5 km från flyggplatsen Rijeka Vi har öppet hela året Privat strand, Restaruang och Pizzeria tillhörande själva pensionat Mer informatio på

47

48 Tortillas med Argeta Ingredienser: Gräslök, chili, peppar, majs, hackad lök Tortillabröd, 16 st Argeta Kycklingpastej, 1 burk (95 g) Argeta Kalkonpastej, 1 burk (95 g) alternativt Argeta Pikant, 1 burk (95 g) Blanda Argeta kycklingpastej med majs och gräslök och krydda med peppar efter egen smak. Fördela ut blandningen pa. atta. tortillabröd och vik ihop dem. Fortsätt vidare med Argeta Kalkonpastej eller välj Argeta Pikant om du vill ha en starkare smak, och blanda tillsammans med chilin och löken pa. resterande tortillabröd. Grädda i ugnen pa 175 gr. i ca 15. min. Klart att servera! Smakar lika gott i maten som pa smörgasen! lindstromrombo.se