Blagajnik-Ekonom/Kassör-Ekonom

Transkript

1 MAGAZIN SAVEZA BANJALUČANA U ŠVEDSKOJ / MAGASIN UTGIVEN AV RIKSFÖRBUNDET BANJALUKA I SVERIGE Š E H E R ŠEHER - Broj 28 - NOVEMBAR - DECEMBAR MOTALA - GODINA V

2 Uvodnik SRETNO I USPJEŠNO Poštovani čitaoci, Pred vama je već dvadesetosmi broj našeg i vašeg magazina u njegovoj petoj godini izlaženja. «Šeher Banja Luka» polako postaje nezaobilazno glasilo, bolje reći prijatelj, u mnogim porodicama, udruženjima i bibliotekama. Šeher se traži sve više i više, pogotovu u Švedskoj, ali i širom planete zemlje, jer ima nas, nažalost, posvuda. Mi smo se u redakciji potrudili da magazin bude još interesantniji za čitanje, a naši dopisnici su uveliko doprinijeli da Šeher zadrži nivo u svakom pogledu. Ova, po mnogo čemu burna i zanimljiva, godina bila je prepuna događaja koji su, na ovaj ili onaj način, utjecali na izgled, formu i sadržaj magazina. Popis stanovništva, Vezeni Most, Susret Banjalučana, samo su neki od važnih događanja ove godine, a u idućoj nas čekaju švedski i bosanskohercegovački izbori, kojima ćemo posvetiti više prostora. Redakcija magazina i Savez Banjalučana u Švedskoj žele vam uspješnu i sretnu godinu, a našim dopisnicima i čitaocima katoličke i pravoslavne vjeroispovjesti sretne božićne praznike. Mirsad Filipović U protekloj godini svojim prilozima naš list su obogatili: Slavko Podgorelec Banja Luka (BiH) Fikret Tufek Malmö (Švedska) Ismet Bekrić Ilirska Bistrica (Slovenija) Emina Krzović Stockholm (Švedska) Enisa Bajrić Nyköping (Švedska) Muhamed Kulenović Banja Luka (BiH) Ozren Tinjić Norrköping (Švedska) Mišo Vidović Banja Luka (BiH) Azra Avdagić Motala (Švedska) Azra Lokvančić Växjö (Švedska) Nerko Galešić Saint Louis (USA) Branko Tomić Norrköping (Švedska) Sakib Salama (Australija) Goran Mulahusić Motala (Švedska) Haris Grabovac Stockholm (Švedska) Kemal Coco Bihać (BiH) Enisa Osmančević Ćurić Banja Luka (BiH), Enes Zahić (Finska) Radmila Karlaš Banja Luka (BiH) Srđan Šušnica Banja Luka (BiH) Mensur Bajagilović (Holandija) Fuad Kovačević - Norrköping (Švedska) Atif Turčinhodžić Veile (Danska) Sadeta Sokol - Växjö (Švedska) Namik Alimajstorović Birmingham (Engleska) Marjan Hajnal Bat Yam (Izrael) Irfan Nurudinović Skien (Norveška) Mesud Mulaomerović - Malmö (Švedska) Džemil Vajrača Alvesta (Švedska) Antonije Ćosić Ranko Pavlović - Banja Luka (BiH) Edin Kljajić Olovo (BiH) Irfan Horozović - Sarajevo (BiH) Narcis Hadžiselimović Geteborg (Švedska) Idriz Saltagić London (Engleska) Nedžad Talović Fagelfors (Švedska) Kemal Handan Lake Forest (USA) Ahmed Bešić Aida Bašić Geteborg (Švedska) Azra Dedić - Nyborg (Danska) Mirsad Omerbašić - Örebro (Švedska) Nasiha Kapidžić Hadžić Kemal Širbegović Pariz (Francuska) Bakir Hajdarević Halmstad (Švedska) Fatima Mahmutović - Örebro (Švedska) Anto Miketa Grac (Austrija) Zlatan Gunić - Banja Luka (BiH ) Aljoša Mujagić - Ontario (Kanada) Migdat Hodžić San Francisko (USA) Džemila N. Meštrovac Geteborg (Švedska) Boris Pržulj Omišalj (Hrvatska) Mehmed Pargan - Tuzla (BiH) Zumreta Đonlagić Nörtelje (Švedska) Fuad Balić Aida Mlinarević Donji Vakuf (BiH) Edin Osmančević - Geteborg (Švedska) Muhamed Ibrahimbegović Palada - Geteborg (Švedska) Alija Beganović - Banja Luka (BiH) Muharem Insanić Banja Luka (BiH) Izeta Štaljo Rakić Mosman (Australija) Dr. Severin D. Rakić - Mosman (Australija) Reuf Jakupović Malmö (Švedska) Sulejman Tufekčić Motala (Švedska) Edo Lelić - Banja Luka (BiH) Rešad Salihović - Banja Luka (BiH) Dinko Osmančević - Banja Luka (BiH) Suad Halilović - Olovo (BiH) Ljubica Perkman Frankfurt (Njemačka) Emir Isović Sarajevo (BiH) Muharem Sitnica Sića Nybro (Švedska) Adem Čukur - Geteborg (Švedska) Nenad Vidović Toronto (Kanada), Amir Mundžić - Sarajevo (BiH) Alija Sarač Banja Luka (BiH) Bekir Misirlić Vasvija Dedić Bačevac - Malmö (Švedska) Zlatko Avdagić - Motala (Švedska) Muharem Numanspahić Växjö (Švedska) Mirsad Filipović - Motala (Švedska) OSNOVAN/GRUNDAT Izdavač/Utgivare SAVEZ BANJALUČANA U ŠVEDSKOJ RIKSFÖRBUNDET BANJALUKA I SVERIGE ISSN Glavni i odgovorni urednik/ Chefredaktör och ansvarig utgivare Mirsad Filipović Urednik/Redaktor Goran Mulahusić Grafička obrada/grafisk arbete Art-studio EMMA Lektor/Korrekturläsare Ismet Bekrić Blagajnik-Ekonom/Kassör-Ekonom Zlatko Avdagić Redakcija/Redaktion Goran Mulahusić Enisa Bajrić Fatima Mahmutović Esmina Malkić Haris Grabovac Nedžad Talović Dopisnici/Korrespondenter Ismet Bekrić (Slovenija) Slavko Podgorelec (BiH) Mišo Vidović (BiH) Kemal Coco (BiH) Radmila Karlaš (BiH) Aida Bašić (Švedska) Rešad Salihović (BiH) Adresa redakcije/redaktionens adress Šeher Banjaluka, Luxorgatan 12, Motala Telefon: +46(0) Internet: E-post: mirsad.filipovic@hotmail.com List izlazi dvomjesečno Godišnja pretplata: 6 brojeva 150 SEK plus poštarina Pretplata i reklame +46(0) E-post: mirsad.filipovic@hotmail.com Rukopisi, crteži i fotografije se ne vraćaju Štampa/Tryck NIGD DNN Banja Luka Naslovna strana Božidar Nikolić, akvarel 2 Š E H E R

3 Sadržaj Promocija: Poruka jedne knjige...4 Idriz Saltagić: Pjesnik zavičajnih elegija godina udruženja Ljiljan iz Vekša...6 Dan državnosti: Domovina ne stanuje daleko...7 Priznanje: Ljiljan procvjetao u Motali...8 Na pragu 2014: Budžetska magla...10 Prof. Nikola Kozomara: Šeret i šahista...12 Vašari nekad i sad...14 Feljton: Poruke netolerancije i mržnje...16 Kolumna: Snovi, zvona, taksisti i naravno ON(o)...18 Reportaža: Jer u nama teče Vrbas...20 Sjećanje: Utorak, pazarni dan...22 Sjećanje: Srce grada...24 Doktor Kemo ne može bez Bosne...26 Ko nekad u osam...28 Nove knjige: Kemal Handan, Planeta Lopta...30 U rijeke cvijet, stao sav svijet...32 Miris lipa na Mejdanu...34 Jedna popodnevna šetnja...36 Ukradenoj djeci...37 Križaljka:...38 str.6 20 godina udruženja Ljiljan iz Vekša str.20 Jer u nama teče Vrbas str.5 Idriz Saltagić Pjesnik zavičajnih elegija str: 30 Planeta Lopta Š E H E R 3

4 Promocije PORUKE JEDNE KNJIGE Foto: Goran Mulahusić Tekst: Fatima Mahmutović Susret s generalom i humanistom Jovanom Divjakom u Orebro-u Veliki humanista i bosanskohercegovački heroj Jovan Divjak je rado viđen gost ovdje u Švedskoj. Došao je u posjetu svojim dragim prijateljima Almi i Zlatanu Dajiću u Örebro, pa smo, složni kao i uvijek, u saradnji sa NBV-Trezvenjačkom obrazovnom organizacijom, odmah organizovali susret s dragim gostom u A-husetu. Boraveći četiri i po mjeseca u Beču, zbog potjernice Interpola kojim je Srbija tražila njegovo izručenje, napisao je knjigu Očekujući istinu i pravdu - Bečki dnevnik. A taj dnevnik je, zapravo, bosanskohercegovački dnevnik, hronika ljudske borbe za slobodu i zajednički život. Promociji te knjige imali smo čast prisustvovati te večeri, 21. novembra I zajedno doživjeti njen smisao, i njene poruke. General, raspoložen kao i uvijek, nije dao da se puno priča o njemu, nego o onome što se desilo ranije, ali najviše o onome što ga čeka kad se vrati kući, u svoju Bosnu i Hercegovinu, u svoje Sarajevo svojoj djeci i organizaciji Obrazovanje gradi Bosnu i Hercegovinu. Željeli smo da dočekamo generala onako kako zaslužuje, domaćinski i brižno, uz ljepu riječ i naše bosanske specijalitete. Svi smo željeli da se slikamo s njim, da nam napiše posvetu u knjigama koje smo kupili, a čiji prihod od prodaje ide za njegovu organizaciju, kojom pomaže školovanje djece, žrtvama rata u BiH. Poslije programa, u kojem je učestvovao i naš hor Zelena rijeka, zabavljali smo se do kasno te večeri, uz zvuke harmonike Hajre Zukanovića i gitare Mirsada Mahmutovića. Prihodi od večere su takođe namijenjeni organizaciji Obrazovanje gradi BiH, u koju smo se i mi s radošću uključili. Nadamo se da ćemo uskoro ponovo imati priliku da ugostimo našega čika Jovu, a do tada će sedam djevojaka iz te organizacije doći na skijanje, u organizaciji skijaškog kluba AlpinaScandSarajevo 84. (ASS84). Među mnogobrojnim prisutnim nalazili su se i predstavnici Saveza Banjalučana u Švedskoj, Bosanskohercegovačkog Saveza žena i Udruženja Ljiljan iz Motale. Slijedeći dan je naš prijatelj produžio za Štokholm, gdje je na poziv Liberalne partije Švedske učestvovao na seminaru o budućnosti BiH, EU integracijama i pomirenju. Seminar se održao u Švedskom Parlamentu, a osim Divjaka, govorili su parlamentarac Fredrik Malm i sekretar Liberalne partije Švedske, gospodin Jasenko Selimović. Ovaj veoma značajan i kvalitetan seminar je bio odlično posjećen, a mnogi švedski i bih. mediji su svojim prilozima to potvrdili. 4 Š E H E R

5 Foto: Mirsad Filipović Reportaža 50 godina književnog rada Idriza Saltagića Kada neko obilježava čak 50 godina književnog stvaralaštva, onda je to zaista poseban i lijep događaj! Banjalučanin, novinar i pisac, Idriz Saltagić, objedinio je 70-ti rođendan i 50 godina stvaralaštva, i to promocijom svojih knjiga u Udruženju Bosanska krajina Malmö, 22. Novembra 2013., a u povodu obilježavanja Dana državnosti BiH. Svoje Drame i zbirku pjesama Žubore, žubore bistre vode Idriz Saltagić predstavio je u aprilu godine i na Sajmu knjiga u Sarajevu, a uz njih je ovog puta govorio i o knjigama priča Drugi ljudi i Big Ben i Sahat-kula. Saltagić je podsjetio i na prijatelja, također Banjalučanina, uz to liječnika i pisca, rahmetli Aliju Kapidžića i na knjigu njegovu pjesama, priča i zapisa Kao vrelo dženetsko, iz koje je govorio pjesme, te podsjetio na njegov volonterski rad u Radio-Banjaluci, kao urednika humorističke emisije Šejtanluk. Tokom boravka u Malmöu Saltagić je bio gost i na lolanom BiH radiu, gdje je govorio o svom jubileju i veoma plodnom književnom stvaralaštvu. Idriz Saltagić je dugogodišnji novinar i urednik kulturnog i sportskog programa u prijeratnoj Radio-Banjaluci, gdje je ostao zapamćen kao urednik brojnih kulturnih sadržaja i emisija, te tvorac brojnih sportskih emisija, a ostaće zapisano, da je bio i prvi sportski reporter koji je uživo prenosio sportske događaje, posebno utakmice FK Borac iz Banjaluke i mjesta širom Jugoslavije. Nakon književne večeri Saltagić je za Šeher Banjaluku kazao: - U godini obilježavam uz svoj 70. rođendan i 50 godina književnog i novinarskog rada. Bilo je to lijepo književno veče i još jedan veoma lijep susret s mojim Banjalučanima i drugim ljubiteljima pisane riječi. Posebno me obradovalo da je tu bila i kolegica Vasvija Dedić-Bačevac s kojom sam razmijenio knjige, a dvije knjige poklonio sam i Udruženju Bosanska krajina, koje je bilo izuzetan domaćin. U povodu Dana državnosti Saltagić je i u Londonu u Udruženju B-H community bio na književnoj večeri, obilježivši i 20 godina stvaralaštva u egzilu, a njegove pjesme čitala su i naša djeca. Idriz Saltagić je napisao 11 knjiga, a kao suautor pojavljuje se u desetinama knjiga sa drugim autorima na bosanskom i engleskom jeziku. Saltagić je prije svega poeta, ali i dramaturg, u proznim tekstovima opisuje drage slike vrbaskih ljeta od zelenih vrba, pa će Ismet Bekrić o knjizi S obala Vrbasa i Temze, u junu 1998., između ostaloga Piše: Fikret TUFEK PJESNIK ZAVIČAJNIH ELEGIJA napisati: Ova knjiga je prepuna i srećnog i tužnog žubora Vrbasa, u čijoj se bistrini možemo ogledati iako smo tako daleko... Zećir Hasić za Saltagića kaže da je Pjesnik zavičajnih elegija... Odzvanjaju još uvijek stihovi Saltagićeve pjesme Otac : I noćas oca na verandi vidim Iz oka će da suza kane Čekićem kucka, a ponoć je blizu Evo ga, kraj mene, sad će da stane! Piše Saltagić u pjesmi Neki drugi čovjek stihovima na kraju pjesme: Možda, poslije, kad sve ovo nestane, Postaću neki drugi čovjek? (Iz knjige Big Ben i Sahat kula, Bosanska riječ, Tuzla 2005.) Više o Saltagićevu radu i knjigama i na sajtu rubrika Portreti. Š E H E R 5

6 Reportaža Jubileji 20 godina udruženja Ljiljan iz Vekša Svečanom priredbom u sali Katedral škole obilježeno je 20 godina djelovanja bh. udruženja Ljiljan iz Vekša. To je dvadeset godina predanog rada na očuvanju identiteta i kulturne tradicije Bosne i Hercegovine, i zapaženih rezultata kako na kulturnom tako i humanitarnom planu. Kulturne sekcije su učestvovale na svim smotrama Saveza bh. udruženja u Švedskoj. Posebno mjesto pripada horskoj sekciji koja sve ove godine predstavlja zaštitni znak udruženja. Teško je nabrojati sve vrijedne članove i aktiviste koji su svoje slobodno vrijeme ugradili za dobrobit svih Bosanaca i Hercegovaca u Vekšu, a i šire u Švedskoj. Brojne članove okuplja i sekcija Banjalučana. Povodom ove godišnjice priređen je bogat kulturni i zabavni program. Nastupili su hor, folklorna grupa, recitatori i gosti književnici. Uvodne napomene i historijat udruženja iznio je predsjednik udruženja Muharem Numanspahić. I, kako to priliči jubilejima, uručene su plakete i diplome zaslužnim članovima i organizacijama sa kojima udruženje ima dobru saradnju. Ovom prilikom predsjednik Saveza Banjalučana Mirsad Filipović odao je priznanje udruženju i uručio prigodan poklon. Magazin Šeher Banja Luka najsrdačnije čestita 20-godišnjicu uspješnog rada bh. udruženju Ljiljan iz Vekša i želi mu nove domete u budućem radu. Tekst i foto: Goran Mulahusić Muharem Numanspahić: Predsjednik udruženja "Ljiljan" Växjö. Značajno priznanje za dugogodišnji volonterski rad dobio je Sadik Beglerović (desno). Nagradu mu je uručio Fikret Kadić. Dobitnici priznanja i diploma. 6 Š E H E R

7 Reportaža Proslava Dana državnosti Domovina ne stanuje daleko Tekst i foto: Goran MULAHUSIĆ Dan državnosti BIH svečano je obilježen u bosanskohercegovačkim udruženjima širom Švedske. Tako je bilo i u bh. udruženju Ljiljan u Oskaršhamnu. Da domovina ne stanuje daleko, pobrinuli su se vrijedni članovi svih uzrasta iz tri udruženja. Mladost je prevladavala scenom. Recitacije, pjesma i ples smjenjivali su se na sceni uz bogato odabran program. Pored domaćina u programu su učestvovale i folklorne sekcije bh. udruženja iz Kristijanstada i Motale. A za zabavu, na kraju programa, pobrinula se grupa Zlatne Strune. Š E H E R 7

8 Veliko švedsko prizn «LJILJAN» PROCV Foto: Sabina Kušljugić Bosanskohercegovačko udruženje Ljiljan iz Motale ovih je dana svoj dugogodišnji rad krunisalo velikim priznanjem - zajedno sa još tri švedska (Solfjäderstaden, Vadstena konstrunda i Fornĺsa IF) nominirano je za prestižnu nagradu Barnens vän. Nagrada se dodjeljuje svake godine udruženju koje se najviše istakne u radu sa djecom i omladinom. Organizatori ovog tradicionalnog takmičenja su novine MVT i organizacija Rädda barnen. Ova četiri udruženja predstavljena su opširnijom reportažom u motalskim novinama, kako bi njihovi čitaoci bolje upoznali nominirane, a poslije toga su čitaoci MVT putem interneta i glasačkih listića u toku tri sedmice mogli glasati po svom izboru. Svečano proglašenje i dodjela nagrada pobjedniku održano je 26. oktobra na Stora torgetu u okviru tradicionalne kulturne večeri-kulturnatten i završetka internacionalne nedjelje kulture u Motali. Na gradskom trgu se te subote okupio veliki broj građana iz Motale, Fornĺse i Vadstene, ali i mnogobrojni članovi iz nominiranih udruženja, kako bi prisustvovali proglašenju pobjednika i dodjeli nagrada. Kada se na veliku binu, postavljenu upravo za ovaj događaj, popela Anne-lie Ljiljedahl, jedna od vodećih među lokalnim političarima, kako bi objavila ishod ovog prestižnog takmičenja, zadrhtala su srca mnogobrojnih članova «Ljiljana». A kada je pročitala ime pobjednika, nastala je bura oduševljenja među prisutnim Bosancima i Hercegovcima. «Nagrada je stigla u zaslužene ruke», istakla je Anne-Lie i toplim riječima se zahvalila našem udruženju na ogromnom doprinosu u radu sa djecom i omladinom, koji su ova komuna i njeni građani znali prepoznati. «Vaše se udruženje, kroz sve ove godine, bori za očuvanje bh. kulture, jezika, identiteta i tradicije kod mladih svih uzrasta, ali i za njihovu uspješnu integraciju u švedsko društvo. Svijetli primjeri su vaša dopunska škola i održavanje internacionalnog festivala folklora, kojim ste obogatili kulturni život ne samo našeg grada i regije, već i šire.» Predsjednik organizacionog odbora ovog takmičenja, Anna Winskog, uručila je predsjedniku udruženja Ljiljan, Zlatku Avdagiću, novčanu i druge nagrade i čestitala svima na velikom uspjehu. Predsjednik «Ljiljana» se zahvalio na nagradama i svima koji su glasali za naše skromno udruženje, istakavši da smo mi bili veoma zadovoljni i samom nominacijom, ali da smo sretni i ponosni da je ipak naše udruženje dobilo ovo veliko priznanje i da je to još jedan korak ka još boljem razvoju «Ljiljana». Poslije ovog proglašenja došlo je još jedno, proslava Spidwej kluba Piraterna koji su osvojili prvenstvo Švedske. Bila je to nezaboravna atmosfera na gradskom trgu i slavilo se do kasno u noć. U prostorijama udruženja se proslavilo ovo 8 Š E H E R

9 anje bh. udruženju JETAO U MOTALI Tekst: Mirsad Filipović značajno priznanje, koje je, da istaknemo, zasluga svih članova «Ljiljana». Nekoliko vodećih gradskih službenika i političara tu je noć posjetilo naše udruženje, a to su učinili i predstavnici finskog udruženja, internacionalnog udruženja žena, IF Fornåse i dr. Tako je naš Ljiljan još jednom procvjetao na najljepši način priznanjem za svoj dugodišnji uspješan rad. I obećanjem da će tim putem i dalje nastaviti. Š E H E R 9

10 Budžetski performans Čupanje mikrofona Sindikalne protestne šetnje Može li opozicija osvojiti vlast? NA PRAGU BUDŽETSKA MAGLA Tekst i fotografije:m.vidović 10 Š E H E R Vijest, da je usvojen Budžet RS za godinu u iznosu većem od dvije milijarde maraka, i nije bila nešto novo!? Svima, pa i opozicionim političkim partijama, bilo je jasno da će vladajuća parlamentarna većina na čelu sa SNSD-om usvojiti ne samo Budžet, nego i Ekonomsku politiku za godinu. Iako je opozicija najavila da će dosad neuobičajenim metodama ukazati na sve budžetske mane i nedostatke, dogodilo se da je usvajanje budžeta bilo obilježeno performansom opozicije zvanim čupanje mikrofona!!! Prijeti li dužničko ropstvo? Trideset poslanika opozicije, iz SDS-a, PDP-a i Narodnog demokratskog pokreta, u nedjelju 8.decembra, na početku nastavka zasjedanja, povadilo je mikrofone iz konzola i predalo ih predsjedniku Narodne skupštine RS Igoru Radojičiću, da - kako su kazali - govori umjesto njih. Razlog za ovaj gest opozicija je našla u tome da predsjednik parlamenta nije omogućio javnost rada skupštine, odnosno da nije ostvaren direktan televizijski prenos. Sa dovoljnim brojem poslanika za kvorum, vladajuća većina je rutinski privela sjednicu kraju, usvojila Budžet i Ekonomsku politiku do 9.decembra, roka koji je postavio MMF, da bi se dobila nova tranša kredita od ove finansijske organizacije. Opozicija tako nije imala još jednu priliku da ponovi gradivo, da je budžet preambiciozan, nema razvojnu kompomentu, i da više milijardi maraka odlazi na vraćanje dugova i kredita, da RS sa ovakvim budžetom ide u dužničko ropstvo i mogla bi doživjeti grčki sindrom... S druge strane, poslanici vladajućih političkih partija mudro su ćutali (navodno, dobili instrukcije da ne ulaze u duele sa opozicijom), a premijerka RS Željka Cvijanović i ministar finansija Zoran Tegeltija imali su zadatak da vode verbalni rat sa opozicijom, i kroz međusobna optuživanja. Međutim, ma koliko su premijerka Cvijanović i Tegeltija bili (ne)uspješni u odbrani Budžeta, ako je suditi prema tvrdnjama ekonomskih analitičara, budžet bi već na proljeće mogao doživjeti prvi rebalans! Šetajući sindikalni zahtjevi Budžet usvojen, ali u njemu nisu predviđena sredstva za vraćanje plata za pet posto prosvjetnim radnicima, policajcima i zaposlenima u javnoj upravi, što je natjeralo sindikate da ne podrže budžet i ekonomsku politiku. Sve se završilo na obećanjima vlade, poručile su sindikalne vođe, i - dok su poslanici rapravljalji o budžetu - oni su protestovali banjalučkim ulicama. Ali, nekoliko stotina, uglavnom sindikalnih vođa i povjerenika, ipak nisu toliko relevantna snaga da se izbore za osnovna egzistencijalna prava svojih članova. Protestna šetnja, koja je bukvalno prošla mirno (ni jednog povišenog glasa, pa ni uobičajenog žamora koji prati ovakve događaje), pokazala je da se sindikati nalaze na pola puta - htjeli bi da se bore za radnička prava, ali nemaju još dovoljno snage. A ta snaga trebalo bi da se ogledati u tome da ih

11 članstvo radnici i zaposlenici, podrže masovnim izlaskom na proteste i učešćem u štrajkovima. Nažalost, i ovaj put sindikalne vodje, kao fol, nešto ljuti što ih je vlada izradila, opet su ponavljalji da su spremni na najradikalnije mjere za ostvarivanje svojih prava, ne isključujući ni mogućnost masovnih protesta, kao da su zaboravili na bližu prošlost i činjenicu kako su završavali masovni protesti. Upotreba već pomalo izlizanih floskula, po svemu sudeći, nije zaplašila Vladu RS, niti bi je u dogledno vrijeme mogla ozbiljnije uplašiti. Stoga se može dogoditi da u godini, prije svega sindikalne organizacije u sklopu Saveza sindikata RS, i dalje nastave trgovinu sa entitetskom vladom dolaze i odlaze sa pregovora o famoznih pet posto uljuljkujući se u nadi da su pokazali zube, dok će premijerka i ministri i dalje poručivati kako se i dalje traže rješenja aktuelnih problema, jer pare nisu problem, para nema! Udružena opozicija A u godini trebalo bi da se održe izbori. Političke partije već su krenule u kampanju. Aktuelna vlast sa SNSD-om već je pribjegla određenim mjerama da s minornim povećanjem penzija osigura glasove kod više od penzionera ne bi li zadržala dio postojećih pozicija. Ali, sa ukupnim povećanjem izmedju maraka, valjda u vlasti svjesni da ne mogu do kraja osigurati izbornu pobjedu, posežu i za gomilom drugih obećanja, svjesni da im je rejting opao, računajući da će u budžetu biti dovoljno novca da sve to isfinansiraju. Opozicija se trenutno drži uobičajene matrice - kritikuje sve što vlast (ne)radi, ali i svjesna da im je SNSD još uvijek prejak, pa će navjerovatnije biti primorana da se udruži, što se već i najavljuje. Mogle bi opozicione partije imati zajedničkog kandidata za predsjednika RS i člana Predsjedništva BiH, a nije isključena ni mogućnost da na izbore izađu sa zajedničkim kandidatskim listama za pojedine nivoe vlasti i parlamente. Opozicioni politički performans u parlamentu samo je skrenuo pozornost javnosti, ali u suštini nije proizveo nikakve posljedice po vlast. Opozicija je dobila svojih pet minuta slave ali, prema mišljenju analitičara, vlast nije zaboljelja glava od takvog poteza. Stoga upozoravaju opoziciju - ako želi da u oktobru preuzme vlast, mora biti produktivnija, efikasnija, I bar za nijansu bolja od onih koje žele skinuti sa vlasti. Š E H E R 11

12 Profesori Ilija Mihić i Nikola Kozomora u kafani Balkan godine. Prof. Nikola Kozomara ŠERET I ŠAHISTA NAPISAO: Slavko Podgorelec Poginuo je decembra godine prilikom avio-bombardiranja manastira Gomionica i sela Kmećani kod Banje Luke. Osim što je bio profesor matematike i deskriptivne geometrije, ovaj osvjedočeni satiričar, humorista i pjesnik bio je vrhunski šahista: prilikom gostovanja dr. Aleksandra Aljehina u Banjoj Luci (početkom tridestih 19. vijeka) Kozomara je svjetskog prvaka naprosto izluđivao potezima i prinudio velikog 12 Š E H E R Rusa da vidjevši kako gubi od 'tamonekog Banjalučanina' poruši figure... Profesor Kozomara, o kome se i dandanas u Banjoj Luci i Gimnaziji (nekadašnjoj Velikoj Realki) prepričavaju doskočice i skaske (gotovo sedamdeset godina nakon što je otišao sa ovoga Svijeta) rođen je u selu Vilusi nadomak Grada na Vrbasu. Veliku Realku završio 1907., a onda 13 godina kasnije (15. oktobra 1920) - maturu dopunio posebnim ispitom iz latinskog jezika (prema istraživaču Zoranu Mačkiću, također šahisti). Ovo je slučaj bez presedana da jedan profesor dopunjava maturu! Fakultet je završio u Zagrebu devet godina ranije (1911.) nakon čega matematiku predaje u Livnu, Tuzli, Derventi (1928.), Banjoj Luci ( , , i ), a radio je i u Prijedoru od Do Penzionisan je marta Za profesora Kozomaru (koji je, ponavljamo uz sve bio i vrhunski majstor šahovskog šetanja po crno-bijelim poljima) karakterističan je i detalj da je bio... nepotkupljiv. Suočen s neznanjem sina (jednog) bana Vrbaske banovine momka je oborio na popravni ispit. Da ga ne optuže kao pristrasnog oborio je (na pravdi Boga!) i svog sina Vladu..., dobrog matematičara i budućeg vrhunskog šahistu. Kada je gospođa 'banica' došla intervenirati profesor Kozomara joj saopšti da je oborio i svog sina, a onda dodao kako je sinu (povrh svega ) "i hebao

13 Medaljoni u vremenu majku!" (!). Tako se priča. Posjećivao je redovito kafanu "Balkan", a kasnije i hotel "Bosnu". Pokupovao bi beogradska dnevna izdanja, iščitavao ih pomno (osobito "Politiku"), a onda znao prihvatiti i izazov na 64 šahovska polja gdje se 'naduravao' sa kolegom profesorom Matom Divićem do u beskonačnost. A šahovski je ratovao i sa kolegom Ilijom Mihićem u kafani Balkan. Naravno, partije su nastavljane danima sa kovertiranjem poteza... Profesor je imao i stanovite navike: u starom hotelu "Bosna" redovito je zaposijedao treću ložu-separe s lijeve strane ulaza u kafanu. Odatle je imao divan pregled na baštu (i goste koji ulaze) ali i na salu. Kafu je redovito pio sam, uz obavezno čitanje "Politike". No, prije tog rituala, novinu bi probušio grafitnom olovkom a onda (kroz taj mali 'zuher') opservirao dvoranu, goste i pridošlice... Naprosto profesora Kozomaru bilo je nemoguće iznenaditi susretom. Naravno takvoj intelektualnoj veličini zavidjeli su banjalučki bogatuni-trgovci, rentijeri, fabrikanti, advokati... Na sve načine nastojali su ga (osim šahom) 'dovući' u svoj serkl (ložu-separe), no to im je, rijetko kad, polazilo za rukom. Onda su se dosjetili: započnu bogatuni (trgovci, advokati, rentijeri, fabrikanti) glasni razgovor o tome gdje će svoje supruge poslati na zimovanje... Jedan veli kako će njegova žena u Abaciju (Opatiju), drugi kaže da će suprugu poslati u Kranjsku Goru, treći svoju šalje na Bled, četrvti preferira Krapinske Toplice... Na ove provokacije Kozomara ostaje indolentan; i dalje zuri u "Politiku"... Onda će se jedan od 'elitnih' (priča se da je to bio vlasnik hotela Emerik Pascolo) okuražiti i zapitati Profesora: " A gdje ćete vi, gospodine profesore Kozomara, ove zime poslati Vašu suprugu?!" Profesor spusti novine, 'švenkuje' pogledom po bogatunskom separeu i njegovim gostima i kaže: "Poštovana gospodo, ove zime sam odlučio da osobno je..m svoju suprugu; još uvijek to mogu i ne pada mi na um da je šaljem u ekskluzivna zimovališta drugima na korišćenje!" Zahvaljujući 'vokabularu' (in medias res!) profesor Kozomara imao je debelih okapanja sa Ministarstvom prosvete i školskim vlastima: naime, ne samo da je 'slikovito zborio' nego je tako i pisao... Zbog knjige "Mangupske pjesme" (Tuzla, 1919.) Kozomara je 'fasovao' godinu dana zabrane napredovanja u službi i obustave trećine plaće i dodatka 'na skupoću'. Namćora to nije 'dovelo pameti' nego je, uoči Drugog svjetskog rata, u Banjoj Luci izdao drugu zbirku pjesama "Svak svoje zna" koja se (gotovo ni u čemu) nije udaljila od prve... Za kraj još jedna bizarnost: kada je sredinom tridesetih prošlog vijeka šahista Aljehin u Banjoj Luci pobijedio Kozomaru, i trijumfalno saopštio "da je sada rezultat neriješen", profesor ga spremno dočeka odgovorom kako je Kozomara, prije pet godina, pobijedio svjetskog prvaka i u šahu i u piću: Aljehin više nije svjetski šampion, pa ovaj gubitak Kozomara doživljava kao nešto "en passent" ili što bi Britanci rekli "By The Way"... I za kraj: profesor Nikola Kozomara tečno je govorio njemački i francuski jezik.

14 Predizborna «kampanja» Vašari nekad i sad Piše: Rešad SALIHOVIĆ B.Luka, novembra Predizborna kampanja, koja ovdje nikada ne prestaje, plodno je vrijeme kada se «vladari» domišljaju kako znaju i umiju, da sačuvaju svoje fotelje, ali im ni opozicija ne ostaje dužna vadeći iz sehare već odavno zaboravljene događaje. Zapravo, sve to liči na cirkuske šatre od prije stotinu i više godina, podignute na stočnoj pijaci ispod tvrđave Kastela. A tamo, nema čega nije bilo, počev od Hana i Saračeve birtije, pa dalje od Edijevog ringišpila s konjima, koje su gurajući pokretali gradski dječaci. Bio je tu i stari vergl navijan rukama Edijeve supruge, koji je povazdan svirao muziku koja nikoga nije vrijeđala. Uz Edijeve je bila kaca ''zid smrti'' porodice Nenadović, a onda se između stotinu zaprežnih kola i konja dođe do posljednje destinacije, govedarnice. Ustvari, taj prostor je bio vašarište na kojem se moglo kupiti svega i svačega, čak i ''babin top''. Kasnije, postalo je to mjesto za cirkusku arenu u koju je narod naprosto hrlio kako bi uživao u vragolijama klovnova, što će se u dolazećem periodu pokazati i kao «politička scena» na kojoj su političari ostali vjerna kopija tadašnjih klovnova. No, o tome više u drugom dijelu ove priče. Banjaluka je u to vrijeme bila čaršija koje je mirisala na tek poprženu pravu kahvu, a ona se miješala sa mirisom Redžepovih i drugih ćevapa, dok je svo Hanište s okolinom odisalo vrućim lepinjama, dajući poseban ugođaj cijeloj čaršiji. Posred čaršije tekla je rječica Crkvena koja u to doba nije bazdila, niti je u čaršiji bilo šta bazdilo kako se narod ne bi zatrovao, kako kažu, od prljava jezika. Ljudi su se poštovali, kazivao je nedavno preminuli dr. Kemal Halimović, što potvrđuje i njegovo druženje sa kalajdžijom Ristom Bilanovićem koji je imao radnju preko puta Ferhadije džamije. Za vrijeme učenja svakog ezana Risto bi odložio alat i sačekao da se ezan završi. Ili, drugi primjer, kada je naš komšija Dušan Žunić svake zime, pred svinjokolj, ustajao pred zoru, čaršafima bi zagradio to mjesto, te u najvećoj diskreciji i dostojanstvu, kako ne bi povrijedio komšijske običaje, obavio taj posao. Komšije muslimani su mu uzvraćali na još dostojanstveniji način, dajući mu počasno mjesto na svim slavljima u svojim kućama. Ljudi su se družili, zajedno odlazili na utakmice i teferiče, a na vašarima, prema kazivanju starijih, najpopularnija igra bila je nabacivanje drvene halkice na grlić flaše ili flašice. Igra se zvala ''ko nabije taj dobije'', tačnije, ko uspije sa tri, četiri metra nabaciti taj drveni obruč na flašu alkohola, a to se baš nije često dešavalo, njegova je rak- 14 Š E H E R

15 Bilježimo ija. Ta navika se, sa koljena na koljeno, prenosila do danas, tako da su mnogi gorštaci i bez te nabijene karike osim rakije sa sobom donijeli i ono što se u čaršiji nikada nije dešavalo. Kompletan gore navedeni prostor danas su zauzeli limeni ''šejtani'' sa stotinu i više konja, čiji su vlasnici uglavnom tatini sinovi i novopridošli stanovnici koji su istisnuli stare dućane, narode i njihove obi-čaje. I tako, zahvaljujući izbornim utrkama i velikom broju novopridošlih političara sa okolnih i daljih brda, ne bismo ništa saznali kakve se sve ''umotvorine'' rađaju u skupštinskim ili školskim klupama, koje svom sunarodniku i predsjedniku šalju umni ljudi, poput profesorice gimnazije u Banjaluci. ''Mi, koji smo se borili za RS, doživjeli smo da njome vlada onaj koji se za nju nije borio, i time se hvalio. Onaj koji je prije neki dan, dok nas truje nekom nacionalnom ugroženošću, nasred trga razapeo čador, čador age Bećirage.» Njen stranački kolega, i to ljekar, naglasio je ''da je vladajuća partija narod dovela u propast, a predsjednik Dodik je uradio ovom gradu sve što ne treba. Stekao je ogromno bogatstvo koje se mjeri milionima maraka. Dao je svom sinu kredit, a naša djeca ne mogu da se kao njegova školuju u inostran-stvu''. A onda su umotvorine, iako sa zakašnjenjem, izvirale kao iz bušotina nafte iz glave hadži Jovana Mitrovića. ''Jednu grešku, koju sam napravio, moram ispraviti, kada sam godine učestvovao u promjenama da bi neko drugi došao na vlast, i tada sam podržao jednog mladog monstruma koji se zove Milorad Dodik.'' Bivši predsjednik Dragan Čavić, koji je svoju dužnost prepustio sadašnjem predsjedniku, kaže: ''Zar smo mi jedini koji trebamo da budemo predmet ismijavanja u regionu zbog primitivizma čovjeka koji predstavlja sve nas. I umjesto da se ponosimo tim čovjekom, mi se moramo umjesto njega crveniti i stidjeti, jer on to ne zna. Zato ne želimo da RS bude pčelinjak u kojem umjesto pčela lete helikopteri. U svakom pčelinjaku žive matica, trutovi i radilice, dok kod nas u političkom životu RS-a matica leti u helikopteru, a živi u Laktašima. Trutovi su na slikama zajedno sa njim, dok vrijedni narod ne može da predahne jer oni sve pojedoše.'' No, da ni dragi vođa nikome nije ostao dužan, pa ni Visokom predstavniku Incku kojeg je počastio titulom gospodina, a nakon toga ga nazvao manipulantom, a kancelariju OHR-a monstrumom koji je napravio međunarodni kriminal, dok SFOR nije dobro došao u Banjaluku. Zaratio je šef i sa svima koji ne pripadaju njegovom jatu, naročito sa novinarima što su izvještavali o kreditu njegovog sina od 3,5 miliona maraka, te im priprijetio: ''Neko ovdje pokušava da okleveće ogroman napor, kojeg je učinila moja porodica. Kako vas nije sramota, šta hoćete, da aplaudiram nekima od vas, osim da vam kažem nosite se dođavola. Nemojte da mi dirate moju porodicu jer ona ne zaslužuje da to radite. I nećete proći na ovaj način kako god to hoćete shvatiti. Ne mogu dozvoliti da u medijima postoje manipulanti, lopuže, luperde i ostali, i neću to dozvoliti.'' I to nije sve, jer se šef pokazao kao izvrstan nokauter prijeteći Bakiru Hadžiomeroviću, drugom je poželio da mu srce otkaže te nastavio dalje prijetnje: ''Među vama sjede oni koji su u ovaj grad došli kao gologuzani, a ja svakog dana prevalim 30 kilometara kako bi došao na posao'' (mada je ostao nedorečen da li dolazi svojim ili državnim vozilom u čiju je pratnju uključeno više policajaca). A onda je uslijedila najvulgarnija prostačka uvreda koja se nije mogla čuti ni na stočnoj pijaci, vašarima ili cirkusima pored Kastela, upućena direktoru BN televizije. Dodik: - Je.i si mater. Trišić: - Pa dobro, za takav način komunikacije nema smisla zaista. Dodik: - Šta nema smisla, snimi me, pi..a ti materina, i pusti me u dnevnik. Je.aću ti majku, je l' ti jasno, dosad sam te poštovao, mislio sam, treba biti korektan, je.aću ti mater, ima dvije godine, je.aću ti majku, zdravo. I kako bi konačno javno potvrdio ko je gazda ovog entiteta, udario je i po pravosuđu: ''Znamo da je pravosudni sistem u RS-u izvan vlasti, on je posebna vlast, i potpuno je otuđen od te borbe jer i u njoj samoj ima kriminala i korupcije, a da je prema analizi najveći stepen korupcije u zdravstvu i policiji.'' Zapravo priču o tome javno je izrekao Kostadin Vasić iz SDS-a, što se odavno znalo, ko je vlasnik i ko može govoriti o onom što ne priliči ni kočijašima: ''Javna je tajna da je Milorad Dodik zakon, a Narodna skupština je samo protočni bojler.'' I tu je razlika između ondašnjih i sadašnjih vašara. Kostadin Vasić Dragan Čavić Branislav Borenović Š E H E R 15

16 Feljton STUDIJA SLUČAJA PORUKA BANJALUČKIH GRAFITA I POLITIČKE ELITE PORUKE NETOLERANCIJE I MRŽNJE Piše: Srđan ŠUŠNICA RE/okupacija javnog prostora mržnjom i etničkim čišćenjem put u etno-fašizam Apstrakt: Namjera ovog teksta je analizirati simboliku i značenja uličnih etno-vjerskih grafita, parola, stikera i konzumaciju (čitanje, recepciju) njihovih tekstova i podtekstualnih poruka u Banjoj Luci, nekada vojno-strateškom, a sada političkom centru Republike Srpske (RS). Etno-vjerski grafiti su zapaljiva forma street arta čiji narativni i vizuelni kodovi sadrže dominantna nacionalna i vjerska obilježja, teme i mitove, u ovom slučaju, srpskog etničkog korpusa, i koji u postratnom kontekstu vrlo lako postaju govor mržnje kroz isticanje etno-vjerskih razlika, veličanje zločina i ratnih uspjeha, vrijeđanje i netrpeljivost prema drugačijem. Sa njima se agresivno proizvodi vidljivost našeg toliko snažno, da diskurzivno proizvodi nevidljivost i autocenzuru drugog i drugačijeg. Tekst daje kontekstualnu interprentaciju značenja i društveno-političkih diskurza grafita, u svjetlu građanskog rata i agresije na Bosnu i Hercegovinu (BiH) i djelovanja političkih elita u RS. To čini propitujući prirodu, karakteristike, intenzitet i kvalitet veze između produkcije i konzumacije etno-fašističkog govora mržnje u grafitima na jednoj i poruka etno-političke elite u RS u javnom, regulativnom i medijskom prostoru na drugoj strani. Naglašavajući njihovu snažnu povezanost i interaktivnost, tekst ukazuje na još uvijek svježu političku namjeru populističke legitimizacije građanskog rata, zločina i etničkog čišćenja, ali i glorifikacije RS i podjele BiH kao legitimnih ratnih stečevina srpskog naroda u BiH. Ekstremna vidljivost i intenzitet veze između ulice i politike indukuje zaborav na multietničku prošlost nudi narodni i duhovni legitimitet za opstanak RS baš u ovom gradu i za njegovo pripadanje baš srpskom etničkom korpusu. Nudi nategnuti kulturnopolitički i ratno-emancipatorski kontinuitet i normalnost RS i otkriva pravu namjeru krvoprolića u kojem je nastala. U dosljednom maniru Umbertovog Ur-fašizma. Ključne riječi: street art, javni prostor, etno-vjerski grafiti, govor mržnje, nacionalizam, etničko čišćenje, etno-politička elita, etno-fašizam, Banja Luka (BiH). Umjesto uvoda Ovaj tekst je dio autorovog magistarskog istraživanja na Fakultetu za društvene nauke u Ljubljani i pokušaj da se prikaže priroda, intenzitet i posljedice POVEZANOSTI između produkcije i konzumacije etno-vjerskih uličnih grafita, parola i stikera na jednoj strani i produkcije i konzumacije poruka političke elite u javnom i medijskom prostoru na drugoj strani. Pokušaj da se prikaže način na koji ove poruke, u međusobnoj interaktivnosti, okupiraju i osvajaju javni, društveni i politički prostor i proizvode etnokratiju u današnjoj Bosni i Hercegovini (u nastavku teksta: BiH). Ovaj tekst predstavlja i pokušaj razotkrivanja zabluda i mitova koje elita Republike Srpske (u nastavku teksta: RS) nameće građanima, pripadnicima srpskog naroda u autorovom dvorištu. Načina na koje elita zloupotrebljava ljudske emocije, ratne tragedije i žrtve, nacionalna osjećanja, individualna i kolektivna sjećanja i kulturu, te radikalizuje plebs do željenog stadijuma u kojem se totalitarne i etno-fašističke poruke elite mogu pravdati raspoloženjem masa, a protekom vremena se više ne može razabrati šta je prvo nastalo - poruka elite ili poruka ulica. Etno-fašizam u 4 slike Ovdje želim da kroz četiri grupe ili slike predstavim i uporedim poruke i narative ulice (etno-vjerskih grafita, parola i stikera) i pop-nacionalističke poruke i akte političke elite RS prikazujući ih u četiri grupe ili slike. To su: poruke etno-političkog tradicionalizma, kontinuiteta i legitimiteta teritorije; poruke straha i prezira prema drugačijima, ugroženosti, frustracija i zavjera; poruke legitimizacije rata i zločina, herojstva i opsesivnog perpetum bellum-a i poruke iracionalizma, odbacivanja modernizma i slavljenja fašizma. Materijal je složen tako, da svaka slika na početku prikazuje poruke ulice grafite, stikere i parole, zatim poruke političke elite, a onda i prateći autorov tekst. Zbog ograničenosti prostora, ovdje nisu mogli biti prikazani svi prikupljeni istraživački materijali, te su odabrani samo oni koji predstavljaju tipične i glavne poruke ulice i elite. 16 Š E H E R

17 Feljton Slika 1: Etno-politički tradicionalizam, kontinuitet i legitimitet teritorije Nastavak iz prethodnog broja Fotografija B. 9 Jarčević, Slobodan (2007): Bivši Srbi - Rimokatolici, Muslimani, Rumuni i Crnogorci, GRAFOmarketing Novi Sad. (vidjeti Izvore i literaturu - izvor pod rednim br. 11) U biološkom pogledu ističe se ugroženost demografskim natalitetom Muslimana[1] i demografskim gubicima Srba u 2. svj. ratu. U genetskom pogledu naglašava se štetno djelovanje miješanih brakova na srpski etnički korpus [2]. U ekonomskom se ističe muslimanska dominacija u privredi BiH i feudealna institucija begovstva, a u kulturnopolitičkom smislu, najveće opasnosti za srpski narod elita vidi u ateizmu, sekularizmu, komunizmu, građanskom i BH neetničkom identitetu, marginalizaciji u političkim tijelima bivše SR i sadašnje BiH, u identitetu bošnjaštva, u bosanskom jeziku, itd. A da bi emancipacija naroda zaista i bila to, mora da postoji neko ili nešto nazadno, a dominantno i ugrožavajuće, od čega bi se narod trebao emancipirati. U tom smislu elita RS kategorijskim aparatom sadašnjosti volšebno poseže u Osmanlijski period, te narative o ekonomskoj i tehnološkoj zaostalosti i društveno-političkoj konzervativnosti jedne epohe i sistema prenosi sa javnog i političkog na nivo privatnog, vjerskog, pa i biološkog. Jednostavno, dešava se transpozicija osobina sa objekta na subjekat, pa elita RS sve boljke današnje BiH i Srba vidi, ne u zaostalosti i konzervativnosti društveno-političkog uređenja tog dijela Osmanlijskog carstva u 19. vijeku, već u zaostalim i nazadnim vjerskim, kulturnim i biološkim osobinama Muslimana, kako tada, tako i kasnije. Elita ne želi vidjeti da su i hrišćani zajedno sa Muslimanima bili raja, da su dijelili ekonomiju i kulturne prakse tog zaostalog i nazadnog sistema i da su dali svoj etno-kulturni pečat tim vremenima. Umjesto toga, elita želi poručiti da za tu nazadnost ne mogu biti odgovorni hrišćanski elementi i kulturne prakse, jer su oni bili podjarmljeni od Turaka, a i valjda zato što su bliži i sličniji Evropi. Također, sadašnja elita RS želi da feudalna potčinjavanja, koja su tada imala snažnu ekonomsku i klasnu osnovu, sada, novim generacijama predstavi kao ugnjetavanja i ponižavanja isključivo na etničkoj i vjerskoj osnovi. Predstave o ugroženosti, podjarmljenosti i ugnjetavanju naših od nazadnih drugih među plebsom proizvode kolektivni osjećaj prezira prema tom drugom (slike B3 i B5). Zbog esencijalističkog i mitološkog fokusa svih problema srpske elite u BiH na Osmanlijski period, ovakvi stavovi elite su naročito vidljivi u odnosu prema građanima Muslimanima, prema njihovom vjerskom i etničkom identitetu, jeziku i uopšte prema svemu što nosi naziv bosanski, bošnjački ili Bosna (slika B4). Na bazi takvih predstava sadašnja elita RS, cijeloj BiH, a posebno Muslimanima pripisuje nazadan, orijentalan, azijski i remetilački karakter u usporedbi sa kulturama hrišćanskih etniciteta u BiH, koji su eto Ok.[3] Pri tome, negira građansko, bezentitetsko, multietničko, melting-pot iskustvo i Banje Luke i BiH. Ovakve predstave se redovno podupiru srodnim i u intelektualnoj i akademskoj eliti duboko uvriježenim tezama i predstavama o nepostojećem i bezvrijednom nacionalnopolitičkom građanskom/nacionalnom identitetu Muslimana, o izmišljenom i manje vrijednom bosanskom ili bošnjačkom jeziku i o Muslimanima isključivo kao o poturicama, potomcima islamiziranih Srba (slika B9). Ovaj Frojdov narcizam malih razlika ima za cilj da se razlike među građanima, pripadnicima naroda i vjernicima prodube do maksimalnih granica sadašnjosti i do maksimalnih dubina prošlosti, te da se utiče na prostorno homogeniziranje nacije. Prezir i neznanje često prati strah. Politička elita RS je gotovo redovno uspijevala da od prezira i negativnih predstava o Muslimanima, uz dodatak narcizma malih razlika, skuva i materijalizuje svom plebsu vječnog i moćnog neprijatelja. Tako, građanin muslimanske vjeroispovjesti i susjed, preko noći, na pragu 20. vijeka može postati ustaša, balija, turčin, iskonski neprijatelj na koga treba početi pucati što prije. A kada padne krv predstave o vječnom neprijatelju se lakše održavaju, jer je strah od neprijatelja materijalizovan. Strah od neprijatelja je nešto što nas sve zajednički povezuje u jednu homogenu cijelinu na jednoj krvlju stečenoj teritoriji. Umberto ističe da bi strah od neprijatelja bio dovoljno alarmantan i mobilizirajući, neprijatelj mora biti što različitiji od nas, a poželjno je i da su naši od toga neprijatelja doživljavali istorijska ugnjetavanja i poniženja zbog njegove nadmoći. Potrebno je zatim da je taj naš neprijatelj i sada dovoljno moćan, ali ne previše, jer ga naši na kraju ipak moraju savladati (slike B2 i B6). I na kraju poželjno je da neprijatelj ne djeluje sam već da protiv nas kuje i provodi zavjere, što internacionalnije to bolje.[4] Tim predstavama se kod plebsa kontinuirano proizvodi strah od nacionalnnog neprijatelja, ali i od svakog drugačijeg, promoviše netolerancija, stvara spremnost i potreba za konfliktom i naglašava jedini i pravi put za nas. Iz dubina istorijskog nasljeđa elita servira plebsu predstave o vjekovnim neprijateljima: Turaka, begova, Muslimana, Njemaca, Ugara, Hrvata, katoličke crkve itd. A strah, osjećaj poniženja i imidž o moći neprijatelja i zavjeri protiv Srba, elita RS dodatno raspiruje predstavama o gubljenu kulturnog, vjerskog i jezičkog identiteta srpskog naroda unutar BiH (bez RS i njene elite), zatim predstavama o bijeloj kugi koja uništava biološki korpus srpskog naroda, predstavama o zavjeri islamskih zemalja da u BiH stvore islamsku državu i bazu za terorizam i džihad u Evropi.[5] Tu su i nezaobilazne predstave o ustaškom pogromu srpskog naroda za vrijeme 2. svj. rata, koji se nastavio godine i rezultirao progonom Srba iz Hrvatske i sada prijeti da se ponovi i u BiH i predstave o moćnim svjetskim neprijateljima i zavjeri protiv Srba čiji su nosioci USA, CIA, Njemačka, Vatikan i naftni lobiji koji su razbucali SFRJ, satanizovali Srbe, pomagali Hrvate, Muslimane i druge u secesiji od Jugoslavije i u ratu protiv Srba, a koji sada tjeraju Srbe da žive zajedno sa Hrvatima i Muslimanima u BiH. Naravno, elita RS na suprotnoj strani ima i spisak prijatelja, među kojima su Rusija (slike B8 i B10) i Izrael u vrhu, jer bez naših prijatelja nema konačne pobjede. Študentska založba, prvi put objavljeno u Časopisu za kritiko znanosti, godina XL, broj godine Nastavak u slijedećem broju Š E H E R 17

18 Snovi, zvona, taksisti i na Foto: Goran Mulahusić Tekst: Radmila Karlaš Rađanje toga dana bilo je u znaku Mile, kako ga već narodski zovu. Sanjala sam narečenog kako mi na nekom skupu-koktelu, gdje se slio silni narod u obličju novinara i ostalih, moralno nekonstutivnih, kaže, prekinuvši me u roju psovki i pogrda koje mi na račun istog izletiše na usta: E, ti ne možeš ovdje jesti! A ja, mašući mu cigaretom ispred nosa, odgovaram k'o biva snu: Pa ja zbog tebe odavno ne jedem, a i nekoliko stotina hiljada ljudi u ovom tvom ludom entitetu. Zapravo, nije tvoj, ali se ti ponašaš kao da smo svi tvoja župa ili zaseok Župa, z.p. Laktaši, to mislim, ali nemam daha i da kažem, nešto me guši, i da se ne probudih ova storija bi, možda, imala drugačiji kraj. Ili početak, ovisi s koje strane se (za)gleda. Toga dana zaustavim se ispred kioska da osmotrim cijene duvana za one motane, smotane ili limene (zbog tabakere) cigarete, kako ih već moj komšo Jopa i ja krstimo od kada su paklice za nas boraniju postale luksuzno uništavanje zdravlja. I začuh kikot, jednu od one vrste zaraznog smijeha od koje kao po pravilu redovno obolim, a da često još ne znam uzrok kikotanju. Smijem se ja tako njihovom smijehu, jer dvojica su, kad ih kroz salve zakocenitisa začuh kako govore: Matere, divi ovog čuvara! Pa ponovo hahaha, i tad shvatih da se to oni smiju knjizi u izlogu ili, tačnije, njenom naslovu, Vrač, čuvar RS. Suze smijuljice koje me umiše, u sekundi ostadoše samo suze kad odoše ona dvojica, a ja shvatih da noćna postade dnevna mora. Iste večeri, priča mi jedan banjalučki taksista kako ga je zapalo da vozi neku klijentelu na zabavu, slavu, žur, rođenje unuka, uspješno laktašanje, kako se kome svidi kod Her Presidenta u Župu. Nakon onog što je vidio, a moralo je biti strašno, procijenih po njegovom bljedilu tokom rekonstrukcije događaja, s vrata je isto veče povikao ženi da pakuje djecu i šalje ih što dalje od BL, RS, BiH, regije... Sve mu se činilo da nijedna destinacija nije dovoljno daleko od te zlosretne Župe. Curo draga, to što sam ja tamo vidio ledi krv u žilama. Sve nešto 18 Š E H E R

19 ravno ON(o) trokutasto, bezvrato, odmah vidiš da je pola mozga prilikom rođenja ukinuto na konto lopovskih vijuga. Ajme, k'o đavolje kolo. A tek snajke, mati mila. Eto, vi ste učena žena, pa mogu s vama... Mene jednom odvukli na neku pozorišnu predstavu, ja sam više za kina, ali dobro, bio sam pripit pa duro... A tamo sve idu neke prikaze k'o iz drugog svijeta, grešne, da te bog sačuva, a ima i neki veliki crni mačor. Ne sjećam se kako se zvala ta predstava, ali ima neke veze s majstorisanjem, sad ne znam kakve, više priliči sotonisanju... Majstor i Margarita, dobacih. E ta, ma vidim ja da ste vi učena i pametna žena! ciknu sretno, a potom se opet snuždi. E vjerujte, što ja vidjeh na tom imanju vam je ko đavolji pir. U ovom poslu sam se nagledao svakakvih ljudi, čim neko kaže A mogu mu izdeklamovati cijeli rodoslov. Eto vi, odmah se vidi da ste neka neobična, inteligentna... Pustite vi mene, nego, ubijediste li vi svoju gospođu..., prekidoh ga. I tako ga žena u po pokreta preko ramena priupita šta je to bilo toliko strašno tokom vožnje do Župe. - Ama ženo sve, od NJEGA, a potom gostiju, sve neki kruškasti i kruškaske, kockasti i kockaste, a tek muziku da čuješ, cijela ikonografija je, da ti se pamet okrene. I to smo ko biva mi, taj famozni entitet u državi. - Prvo, djeca nisu paketi da ih pakujem i ostaju tu, na Kolumna rodnoj grudi. - Rodne grudi ti i nisu nekakve, samo da znaš! - Šta sad hoćeš da kažeš, pričam o rodnoj grudi, a ne o sisama! A drugo, mi smo država, tako kaže moj Milence... - Milence, kažeš... - Opet ti, nećemo o tome, to je bila samo mladalačka zanesenost. Imala sam tek 16 godina... - (...) - Šta's blen'o... - Rekla si da si imala 19 godina i ne pitam te za tog Milenceta, već za onog za kojeg si glasala. - Pa o njemu ti i pričam. Joj, kakva su mu ramena, a tek zubi... - Gdje si ti vidjela zube, beno, ajd kaži gdje su mu zubi, ni usta mu ne vidiš kad sikće k'o poskok iz one zveke odakle te tak'u pametnu pokupih. Taj kao da je trbuhozborac ili priča na škrge... - Dobri smo mi ikako kad ti tako o našima, eno ti onda onaj njihov Riđobradi... - Ko je sad taj... - Onaj što mu je ćaća pokro onolko od humanitarne pomoći, ali mu je istekla deklaracija, pa sad troši u Ahiretu, tačnije troše mu djeca, njima ta deklaracija još traje. Zadovoljan... - Ženo, oni imaju svoje muke, mi svoje. Moja djeca će ići odavde i tačka. - I treba da idu, ali do Mercatora, ovom mlađem dotrajale patike, spremi 150 maraka za nove. - Hoćeš da te odalamim sad il' poslije. Neka ti kupi tvoj Milence, ne onaj, OVAJ što mu bilbord ljubiš sve skupa sa njegovim nevidljivim zubićima... Dođe vrijeme da izađem iz taksija, pa otvorih vrata. Rekao sam joj, curo draga, da ću da joj kupim zvono. Ona pita kakvo, a ja velim ono što stavljaju ovcama oko vrata. Pa kad ode u provaliju da je čujem i da za njom kao što i priliči tokom sahrane bacim grumen zemlje, tačnije, njene rodne grude. A djeca će otići negdje gdje im niko neće stavljati zvončiće oko vrata. Sjetim se ja često mog taksiste, pa mu mahnem kad ga trefim negdje u prolazu. I primijetim da oko mene stalno zvone neka zvona, ne ona za uzbunu, na ta više niko ne obraća pažnju, već ona ovčija. Meni se sve čini da ih svaki drugi prolaznik nosi oko vrata, pa upinjem pogled ne bih li ugledala i jadničkovu ženu. Tako hodajući već odavno kao Zombi i ja začuh blejanje, preblizu za moj ukus. Nešto na meni bleji. Toliko sam se uspaničila da sam se već vidjela kod nekog čike sa čekićem za reflekse i fotografijom čika Frojda na zidu, kad s olakšanjem shvatih da mi zvoni, odnosno bleji telefon. E nećeš, rekoh naglas i promijenih zvono na cvrkut ptica. Ptičice doduše znaju da vas pokake kojekad iz vazduha, ali bar pri tom cvrkuću. Dok pastir blejećeg stada em redovno lijepi svoju pastvu govnima svakojake vrste, em obavezno odmjeri od šake do lakta što mu dođe i kao odrednica za geografski pojam, em odvede ovce direktno u provaliju. Uz gromko i odobravajuće blejanje. Uto mi zacvrkuta telefon, zove me drugarica iz moje nekadašnje branše, veli sanjala da her President opći s njom. Uh, rekoh, jesi li ovca u snu. Kakva ovca, izdrelji se ona preko telefona, ja sam ja. I znaš šta je najgore, sinoć sam morala dokasno ostati na poslu zbog neke tupave vijesti vizavi njega. Ama dosta je što me prca u snu, pa evo i na javi. Ispustih vazduh iz pluća. Pa sad, kad je riječ o snovima, bolje biti gladan nego.. hm...hm... Zažvihdah i pomilovah svoj ravni stomak. Š E H E R 19