Biblioteka Prozna putovanja Urednik Marija Vukosavljevi} Naziv originala Ronja rövardotter Prvo izdanje: Rabén & Sjögren Bokförlag AB Stockholm, Sweden Saltkrákan Ab / Astrid Lindgren 1981 Sva prava zadr`ava Saltkrákan AB, SE-181 10 Lidingö E-mail: nilsnymanªsaltkrakan. se Detaljnije informacije o svim knjigama Astrid Lindgren potra`ite na sajtu www.astridlindgren.net Översättningen har fått stöd från Statens Kulturråd. Prevod ove knjige je pomogao Dr`avni savet za kulturu Kraljevine Švedske. 2
Astrid Lindgren Ronja, razbojni~ka k}i Prevele Zorica Jankovi} Suzana @ivkovi} ODISEJA Beograd, 2008 3
Prvo poglavlje Te no}i kada je Ronja ro ena grmelo je nad pla ninom, grmelo je tako da su se sva ~udo - vi{ta iz Mati sove {ume prestra{eno uvukla u svoje rupe i skro vi{ta. Jedino su svirepe har pi - je grmljavinu volele vi{e od bilo kakvog dru gog vremena, pa su pi{tale i kre {tale dok su letele oko razbojni~ke tvr ave na Mati so vom brdu. To je smetalo Luvis koja je unutra le`ala i po - ra ala se, pa je kazala Matisu: Rasteraj te okrutne harpije, treba mi mir da ~ujem {ta pevam! Naime, stvar je bila u tome {to je Luvis pe - vala dok je ra ala. Tako lak{e ide, tvrdila je, a dete }e, ako na svet do e uz pesmu, vero vatno biti veseljak. Matis je uzeo samostrel i odapeo nekoliko strela kroz pu{karnicu. Be`ite, harpije, vikao je. Ja }u postati otac, shvatate li, be{tije jedne! Kra-kra, on }e no}as postati otac, kre{tale su harpije, bi}e to dete grmljavine, sigurno }e biti malo i ru`no, kra-kra! 5
Tada je Matis jo{ jednom odapeo strelu pra - vo u jato. One su mu se samo podrugljivo na - smejale i besno kre{te}i odletele preko drve}a. Dok se Luvis pora ala i pevala, a Matis ra - ste rivao harpije {to je bolje umeo, dole, u veli - koj ka menoj dvorani, njegovi razbojnici sedeli su po red vatre, jeli, pili i pravili buku taman koliko i harpije. Pa, ne{to su morali da rade dok ~ekaju, a njih dvanaestorica su ~ekali ono {to }e se de siti gore, u kuli. Jer, za njihovih razboj - ni~kih da na, u Matisovoj tvr avi nije se rodilo nijedno dete. Najvi{e je ~ekao ]elavi Per. Ho}e li uskoro to razbojni~ko dete, rekao je. Ja sam star i slaba{an, i uskoro }e kraj mom razbojni~kom `ivotu. Bilo bi dobro da, pre no {to skon~am, vidim novog vo u razboj nika. Samo {to je to rekao, vrata su se otvorila i uleteo je Matis, izbezumljen od sre}e. Visoko ska ~u}i od radosti i vi~u}i kao lud optr~ao je celu dvoranu. Postao sam otac! Je l ~ujete, postao sam otac! [ta je, pitao je iz svog kutka ]elavi Per. Razbojni~ka k}i, nek je `iva i zdrava, vikao je Matis. Razbojni~ka k}i, evo je, dolazi! 6
I preko visokog praga u{la je Luvis s detetom u naru~ju. Me u razbojnicima je zavladala ti {ina. Pazite da vam pivo ne ode na pogre{nu stranu, rekao je Matis. Uzeo je devoj~icu od Lu vis i proneo je me u razbojnicima. Evo! Ako ho}ete da vidite najlep{e dete koje je ikada ro eno u jednoj razbojni~koj tvr avi! Na rukama mu je le`ala k}er i gledala ga bistrim pogledom. Vidi se da ovo dete ve} {to{ta vidi i razume, rekao je Matis. Kako }e se zvati? pitao je ]elavi Per. Ronja, rekla je Luvis. Tako sam odavno odlu~ila. A da je bio de~ak? pitao je ]elavi Per. Luvis ga je pogledala mirno i strogo. Ako sam ja odlu~ila da se moje dete zove Ronja, onda }e i biti Ronja! Zatim se okrenula Matisu. Mogu li sad da je uzmem? Ali Matis nije `eleo da pusti dete. Zadivljeno je gledao njene bistre o~i, mala usta, crne ~u - perke, bespomo}ne ruke i drhtao od ljubavi. Ti, dete, u tim malim rukama ve} dr`i{ mo - je razbojni~ko srce, rekao je. Ne razu mem, ali tako je. 7
Mogu li malo da je uzmem? molio je ]e - lavi Per i Matis je na njegove ruke polo`io Ro - nju, kao da je od stakla. Evo ti novog vo e razbojnika o kom si tako dugo pri~ao. Ali nemoj da je ispusti{, pazi {ta radi{, ina~e }e ti to biti poslednje. ]elavi Per se Ronji samo sme{io svojim kre - zavim osmehom. Laka kao perce, rekao je iznena eno i podigao je i spustio nekoliko puta. Tada se Matis naljutio i zgrabio dete. [ta si o~ekivao, tikvane jedan? Velikog, de - belog vo u razbojnika sa stoma~inom i jare }om bradicom, {ta? Svi razbojnici su shvatili da ako `ele da Ma - tis bude dobre volje ne smeju imati primedbi o ovom detetu. I, zaista, nije bilo dobro ljutiti ga. Zato su odmah stali da hvale i slave no voro - en~e. U njenu ~ast ispraznili su mnoge krigle piva i tako radovali Matisa. Seo je me u njih i neprestano pokazivao svoje naro~ito dete. Borka }e se `iv pojesti, rekao je Matis. Ne - ka ga u njegovoj bednoj razbojni~koj rupi i nek pukne od zavisti, jeste, sto mu gromova, pu}i da }e sve harpije i sivi bauci iz Borkine {ume morati da za~epe u{i, verujte mi! 8
]elavi Per je zadovoljno klimao glavom i sme julje}i se rekao: O, da, Borka }e se `iv pojesti. Jer Matisova loza se nastavlja, dok Borkina loza ode pravo u {i{arke. Da, rekao je Matis, pravo u {i{arke, jasno kao dan! Koliko mi je poznato Borka nije uspeo da postane otac, niti }e. Tada pu~e grom kakav se jo{ nije ~uo u Ma - tisovoj {umi. Razbojnici preblede{e, a ]elavi Per se sru{i, onako slab kakav je bio. Najednom se za~u Ronjin slaba{an, mali pla~ koji je Ma tisa uzdrmao vi{e nego prasak groma. Dete mi pla~e, vikao je. [ta sad, {ta sad? Ali Luvis je bila smirena. Uzela je od njega dete, stavila ga na grudi i pla~a vi{e nije bilo. Dobro je puklo, rekao je ]elavi Per po{to se i on malo smirio. Dajem ruku da je ne{to udario. Jeste, grom je udario, i to ba{ dobro, {to se ujutro moglo i videti. Prastara Matisova tvr a - va, na vrhu Matisovog brda, pukla je napola. Tvr ava je sada, od vrha do najdubljeg pod rum - skog svoda, bila podeljena na dve polovine, s bezdanom u sredini. 10
Ronja, tvoje detinjstvo po~inje uz veliki pra - sak, rekla je Luvis dok je stajala sa detetom u naru~ju na vrhu razbijenih zidina i gledala ne - sre}u. Matis je besneo kao zver. Kako se tako ne {to moglo desiti staroj tvr avi njegovih pre - daka? Me utim, Matis nikad nije dugo besneo zbog jedne stvari i uvek je umeo da na e utehu. Pa, sad barem nemamo tako mnogo la vi - rinata, podrumskih rupa i ubreta koje treba ~istiti. I vi{e se niko ne}e izgubiti u Matisovoj tvr avi. Se}ate li se kad se ]elavi Per izgubio, trebalo mu je ~etiri dana da se izvu~e! ]elavi Per nije voleo da ga na to podse}aju. Je li on kriv {to je po{lo naopako? Samo je hteo da zna koliko je, u stvari, velika i ogromna Ma - tisova tvr ava i, kao {to je re~eno, saznao je da je dovoljno velika da se u njoj izgubi. Jadnik, bio je polumrtav dok kona~no nije prona{ao put do velike kamene dvorane. Razbojnici su se, hvala nebesima, dernjali i galamili tako da ih je izda - leka ~uo, ina~e nikad ne bi na{ao pravi put. Celu tvr avu ionako nikad nismo koristili, rekao je Matis. I dalje }emo `iveti u dvora na - ma, sobama i kulama u kojima smo oduvek `i - veli. Ljuti me samo {to smo ostali bez klozeta. 11
Da, sto mu gromova, on se sada nalazi s druge strane provalije i jadan onaj ko ne bude mogao da izdr`i dok ne sagradimo novi. Ali, i to je ubrzo sre eno i `ivot u Matisovoj tvr avi se nastavio kao i ranije, s tom razlikom {to su sada imali i dete. Jedno malo dete koje je, malo-pomalo, Matisa i sve njegove razboj ni ke ~i nilo manje-vi{e luckastim, smatrala je Lu vis. Ne {kodi njima da budu mek{e ruke i da su im {a le malo bla`e, ali sve ima svoju meru. Na ravno da nije bilo prirodno gledati dvanaest raz boj nika i njihovog vo u kako sede smeju lje}i se kao ovce i kli~u od radosti samo zato {to je je dno detence upravo nau~ilo da pu`e po ka me noj dvorani, ba{ kao da ve}e ~udo na svetu ni kada nisu videli. Dodu{e, Ronja jeste oplela neobi~no brzo, jer je znala jedan trik da se po du pire levom nogom, {to su razbojnici sma trali za ista posebnim. Ali, na kraju krajeva, ve}ina de ce nau~i da pu`e, rekla je Luvis. Bez nekog po sebnog klicanja i toga da njihovi o~evi zabo ra ve na sve i da ~ak i svoj posao zanemare zbog toga. Ho}emo li da Borka preuzme sav plen u Ma tisovoj {umi? o{tro je upitala kad su ra - zboj nici s Matisom na ~elu u nedoba dojurili ku}i samo da vide Ronju kako jede svoju ka{u, 12
pre nego {to je Luvis stavi u kolevku na spa - vanje. Ali je Matis nije slu{ao. Ronja moja, moja mala golubice, vikao je kad bi mu Ronja uz pomo} leve noge dozujala preko cele dvorane ~im bi kro~io na vrata. I onda bi stavio svoju malu golubicu na krilo i davao joj ka{icu, dok bi ih njegovih dvanaest razbojnika posmatralo. ^inija s ka{icom je sta - jala malo dalje na {poretu, a kako je on, sa svo - jim grubim razbojni~kim {akama, bio pomalo {eprtljav, ka{ica se prosipala po podu, a i Ronja bi poneki put }u{nula ka{iku pa bi malo odle - telo i Matisu na obrve. Kad se to prvi put de - silo razbojnici su se smejali tako divlje da se Ronja upla{ila i po~ela da pla~e, ali je ubrzo shvatila da je uradila ne{to zabavno i rado je to ponavljala, {to je razbojnike radovalo vi{e nego Matisa. On je, ina~e, mislio da je sve ~ega se Ronja uhvati ~arobno i da se takvo dete jo{ nije rodilo. ^ak se i Luvis nasmejala kad je videla Ma - tisa kako sedi s detetom u krilu i ka{icom na obrvama. Dragi Matise, ko bi mogao da poveruje da si ti onaj najsilniji vo a razbojnika na svim brdi - 13
ma i u svim {umama! Da te sad Borka vidi upi{ao bi se od smeha. Brzo bih ga odvikao od toga, rekao je Matis smireno. Borka, to je bio smrtni neprijatelj. Kao {to su i Borkin otac i deda bili smrtni neprijatelji Ma - tisovom ocu i dedi, da, Borkina loza i Matisova loza od pamtiveka su u zavadi. Razbojnici su oduvek bili u`as za ~estite ljude koji su morali da s konjima, kolima i tovarom pro u kroz duboke {ume u kojima su ovi harali. Bog neka je u pomo}i onome ko mora da pro e Stazom razbojnika, govorili su ljudi, mi sle }i na uski tesnac izme u Borkine i Ma - tisove {ume. Tamo su neki razbojnici uvek ~e - kali u zasedi, Borkini ili Matisovi, svejedno, nije bilo razlike za onog ko bi bio oplja~kan. Ali za Matisa i Borku razlika je bila ogromna. Na smrt su se borili za plen, a rado su plja~kali i jedan drugoga kad Stazom razbojnika ne bi pro{lo dovoljno tovara. O svemu tome Ronja nije znala ni{ta, bila je isuvi{e mala. Nije shvatala da je njen otac bio stra{ni vo a razbojnika. Za nju je on bio samo dobri, bradati Matis koji se smejao, pevao, vikao i davao joj ka{icu njega je ona volela. 14
Iz dana u dan Ronja je rasla i polako po~ela da istra`uje svet oko sebe. Dugo je verovala da je velika kamena dvorana ceo svet. I tu je u`i - vala, sedela je tako sigurna pod tim ogromnim duga~kim stolom i igrala se {i{arkama i kame - njem koje joj je Matis donosio. A kamena dvo - rana uop{te nije bila lo{e mesto za jedno dete. U njoj je moglo da bude veoma zabavno i mno - go toga je moglo da se nau~i. Ronja je volela kad bi sve~eri razbojnici pevali pored vatre. Tiho je sedela pod stolom i slu{ala dok nije nau~ila sve razbojni~ke pesme. Onda se i ona pridru`ila najzvonkijim glasom, a Matis se ~u - dio svom ~arobnom detetu koje tako lepo peva. I da igra je nau~ila. Jer kad bi razbojnici bili ba{ u elementu, igrali su i skakali po dvorani kao lude, a Ronja je ubrzo nau~ila korake. I ona je, na Matisovu radost, igrala, skakutala i izvodila razbojni~ki skok. A kada bi, potom, razbojnici posedali za sto da se osve`e kriglom piva, on se hvalisao svojom k}erkom. Lepa je kao vila, sla`ete se! Jednako gipka, istih crnih o~iju i crne kose. Tako krasno dete ni ste videli, sla`ete se? Razbojnici su klimali glavom i slagali se. A Ronja je tiho sedela ispod stola sa svojim {i - 15
{arkama i kamenjem, i kada bi videla noge ra z - bojnika u ~upavim ko`nim kama{nama, igrala se s njima kao da su njene neposlu{ne koze. Njih je videla u kozarniku, gde ju je Luvis vo - dila kad bi i{la da ih pomuze. Ali, ne{to vi{e od toga Ronja te{ko da je mo - gla da vidi u svom kratkom `ivotu. O onome {ta se nalazi izvan Matisove tvr ave nije znala ni{ta. I jednog lepog dana Matis je shvatio koliko god mu se to nije dopadalo da je do{lo vreme. Luvis, rekao je svojoj `eni. Na{e dete mo - ra da nau~i kako se `ivi u Matisovoj {umi. Pusti je! Tako zna~i, kona~no si shvatio, rekla je Luvis. Da sam se ja pitala, to je odavno trebalo da se desi. I tako je Ronja mogla slobodno da tumara naokolo, koliko god `eli. Ali, prvo joj je Matis objasnio neke stvari. ^uvaj se harpija, sivih bauka i Borkinih razbojnika, rekao je. Kako da znam {ta su harpije, i sivi bauci, i Borkini razbojnici? pitala je Ronja. Zna}e{, rekao je Matis. Pa, dobro, rekla je Ronja. 16
I ~uvaj se da se ne izgubi{ u {umi, rekao je Matis. [ta da radim ako se izgubim u {umi? pitala je Ronja. Potra`i pravu stazu, rekao je Matis. Pa, dobro, rekla je Ronja. I ~uvaj se da ne upadne{ u reku, rekao je Matis. [ta da radim ako upadnem u reku? pitala je Ronja. Plivaj, rekao je Matis. Pa, dobro, rekla je Ronja. I pazi da se ne skotrlja{ u Paklenu pro va - liju, rekao je Matis. Mislio je na bezdan koji je Matisovu tvr avu podelio napola. [ta da radim ako se skotrljam u Paklenu provaliju? pitala je Ronja. Onda vi{e ni{ta ne}e{ mo}i, rekao je Matis i zaurlikao kao da mu se sav bol ovog sveta skupio u grudima. Pa, dobro, rekla je Ronja kad se Matis izurlikao. Onda se ne}u skotrljati u Paklenu provaliju. Ima li jo{ ne{to? I te kako, rekao je Matis. Ali to }e{ vre - menom saznati. Idi sad! 17